“Mladi, pronađite poslodavca i zaposlite se”. Tako glasi naslov članka koji je objavljen na klix.ba. Vijest je o programu koji je pokrenut u FBiH i Kantonu Sarajevo putem kojeg se treba privremeno uposliti 800 mladih, nezaposlenih ljudi. Ukratko, poslodavci koji žele učestvovati u programu dobijat će 460 KM bruto mjesečno za svaku zaposlenu osobu na nivou FBiH, dok je Kanton Sarajevo bio jos darežljiviji (nisu džaba administrativni i potrošni centar BiH) te će poslodavcima koji budu ispunjavali kriterije za svaku zaposlenu osobu mjesečno biti refundirano 867 KM. Doduše, Sajarlijama se ipak obezbjeđuje posao samo na 2 mjeseca, i ograničen je na poslove uređenja okoline, infrastrukture te na poslove koji su u vezi sa kulturom, turizmom i socijalnom zaštitom.
Kako divna vijest, zar ne? Nije ni klix.ba džaba postavio komentar „lijep novogodišnji poklon“. Postavlja se samo pitanje kome. Javnost je izgleda već odlučila kome: pa tim nesretnicima što sebi ne mogu naći posla. Međutim, ja sam malo skeptičan po pitanju ‘ljepote’ ove vijesti. Iskreno, više mi se nešto okrenulo u stomaku, i malo me glava zabolila. A evo i par razloga zašto:
1. Prvo, da vidimo ko će šta dobiti od ovog programa. Kao što je već spomenuto, podsticaj će dobiti firme koje buduispunjavale ‘kriterije’. Obično se, naravno, radi o već postojećim firmama koje su profitabilne i koje već imaju razvijenu poslovnu aktivnosti sa postojećom potražnjom za svojim proizvodima i/ili uslugama. Broj uposlenih radnika zavisi od računice maksimiziranja profita, i taj optimalan broj uposlenih je već dostignut osim ako na tržištu rada vlada manjak potrebne radne snage. Sa ovim podsticajem, poslodavci ustvari dobijaju samo opciju da ne uposle radnu snagu koja bi ih koštala X KM već radnu snagu koja ih koštala X – podsticaj KM. Povećanje radnih mjesta se ustvari uopšte ne bi trebalo dogoditi (da bi bilo trajno, i podsticaj mora biti trajan), te omladina koja je pod okriljem ovog programa podsticanja zapošljavanja samo postaje dodatna konkurencija radnoj snazi koja na tržištu pokušava ostvariti konkurentnost na drugi način (iskustvom, sposobnošću, itd). To je kao kada izaberete kinesku robu umjesto njemačke, čisto zato što je jeftinija.
2. Pogrešne se informacije šalju svim učesnicima na tržištu. Prvo, poslodavca ustvari dotična radna snaga košta X – podsticaj KM, dok radnici za svoj rad primaju X KM. Kao što se stvaraju navike u svakodnevnom životu, tako se stvaraju i na tržištu rada, što potvrđuje i konstatno ponavljanje sličnih programa iz godine u godinu a koji, koliko sam upoznat, nikada nisu uspjeli trajno smanjiti nezaposlenost. O kakvoj navici je riječ? Pa prvo, godinu dana poslodavac plaća plaću za određenu radnu snagu, recimo umjesto bruto 800 KM, samo 400 KM. To stvara mentalnu sliku da u stvari taj rad i vrijedi samo 400 KM, što naravno vrši pritisak na radnike koji nisu pod okriljem programa zapošljavanja. Za radnika koji je radio u sklopu tog programa, stvara se pogrešna slika da njegova/na radna snaga vrijedi bruto 800 KM, što nije slučaj, jer po toj plaći ne mogu naći posao. To naravno otežava zapošljavanje u budućnosti jer ipak, ako ste zarađivali 800 KM, teško vam je pristati sutra raditi za 400 KM.
3. Periodičnost istih i sličnih programa je rezultirala kulturom zapošljavanja po kojoj poslodavci koji znaju da ispunjavaju kriterije za podsticaje, iako im je potrebna radna snaga, čekaju da se oglase podsticaji za zapošljavanje prije nego što zaposle radnike kako bi mogli dobiti iste uz manji trošak.
4. Dakle, ovaj novac koji će se potrošiti dolazi iz džepova poreznih obveznika. I ovdje postaje situacija čak ironična. Dakle, radnik, porezni obveznik, plaća poreze koji će se koristiti da bi mu se stvorila konkurencija koja će ga možda koštati i posla ili će izvršiti pritisak na njegovu plaću (na negativan način, naravno).
5. Šta društvo dobija od ovog programa? Iskreno, mislim da ne dobiva ništa. Pazite, utrošiće se miliončić i još koja stotina hiljada KM, ali neće sve otići ni poslodavcima ni radnicima. Administracija će također pokupiti svoj dio. Niko ne radi džabe. Od ostatka recimo polovina ide poslodavcima koji su već profitabilni i kojima, ustvari, ne treba nikakva vrsta podsticaja. Pola će otići u ruke onima koji, eto, nemaju posla, koji predstavljaju ugrožene kategorije.
Dakle, ima nekog i dobra. Ali opet, zar ne bi bilo bolje davati podsticaje za formiranje vlastitih poslovnih projekata. Već smo na web stranici CPA postavili par profitabilnih opcija vlastitog zapošljavanja. Tu je industrija proizvodnje lješnjaka, pokretanje solarnih elektrana, i mnoštvo drugih opcija koje nismo spomenuli. Naravno da bi kratkoročno manje ljudi imalo koristi od takve vrste programa, ali bi u najmanju ruku dobili trajno rješenje, koje bi možda stvorilo nova radna mjesta, te bi novac imao trajan efekat na ekonomiju i društvo. A još bolje, individue ne bi dolazile do pomoći na osnovu svoje nekonkuretnosti, već na osnovu svoje poslovne domišljatosti. Stimuliralo bi se poduzetničko razmišljanje, razvijala bi se ekonomija, i smanjivala bi se ponuda radne snage a povećavala potražnja za istom, što bi rezultiralo povećanjem plaća (bez povećavanja minimalnih plaća), lakšim i brzim procesom upošljavanja te općim poboljšavanjem životnih uslova.
Dakako, i ponuđena opcija se možda ne bi trebala raditi preko državnog, netransparentnog aparata, koji je apsolutno korumpiran, već privatnim inicijativama.
Ipak, špekulacija je i da će program vlade pomoći narodu, a i moja jednostavna analiza da neće. Da se radi o ozbiljnom projektu, vlada bi organizovala studij koji bi pratio efekat ovog i sličnih programa na tržište rada, kontinuitet zaposlenosti učesnika u programu, te trošak nastajanja trajnog radnog mjesta. Ja nisam čuo ni za jednu ovakvu ili sličnu studiju, što mi ukazuje na (ne)ozbiljnost i (ne)promišljenost ovakvog programa, te da se radi o jednostavnom populističkom potezu koji i ima efekta. Zato komentar za ovakav projekat i jeste: „lijep novogodišnji poklon“.
AUTOR: Edo Omerčević
P.S. Da ne bude da se radi samo o kritikovanju, evo i samo par ponuđenih alternativa šta bi vlada zaista mogla uraditi za dobrobit ljudi:
1. Umjesto djeljenja novca bez postizanja trajnih efekata, smanjiti poreze i ostale dadžbine kako bi narod sam mogao izabrati u šta uložiti novac
2. Olakšati, pojednostaviti i pojeftiniti proces registracije obrta, preduzeća, itd.
3. Ukinuti fiksne troškove obrtima i preduzećima koji otežavaju otpočinjanje poslovne aktivnosti4. Smanjiti administraciju, čime bi se više novaca moglo prebaciti na podsticaje privredi i osnivanju poduzetničkih poduhvata, a ne na neproduktivnu i precijenjenu administraciju, koja stalno raste i raste.