“Očuvanje od “divljeg kapitalizma” ne dešava se zbog očuvanja napretka, nego zbog borbe za svoj duboki društveni utjecaj. Protiv kapitalizma se ovdje bori njegov komunitaristički hibrid – socijalistički kapitalizam. A to bi značilo: ako nemaš novce (kapital) iz bilo kojeg razloga, potrebno je imati dobro “socijalno bogatstvo”, odnosno da budeš “socijalistički kapitalista” sa “žetonima” u vezama”, piše Emir Džambegović za sedmični časopis za politiku, društvo i kulturu “STAV”.
BiH, naša jedina država, može se posmatrati kao neka korporacija ili firma te se kao takva može porediti s drugim zemljama ili “firmama” u regiji i u svijetu. Karakterizira je izjava da je “bh. društvo u tranziciji”. O završavanju perioda tranzicije nema naznaka, što se vidi iz analize svih ekonomija svijeta (tačnije, njih 159) koja je nedavno objavljena. U oblasti veličine vlade rangirani smo na 127. mjestu, što liči i na polupropalu socijalističku firmu koja ima proizvodne pogone, ali je uništava velik birokratski aparat. To također znači i da samo 32 ekonomije na svijetu imaju veću administraciju od nas. Ako vam je promaklo, biti na 127. mjestu znači da nevjerovatnih 126 država ima manju veličinu vlade od nas. Čitajte to ovako: mi smo šampioni u veličini državne potrošnje, transfera i subvencija, učešća državnih firmi u ekonomiji i imamo najveću marginalnu stopu poreza na dohodak i na platu.
To znači i da smo “predzadnja rupa na sviralu” i da idemo ka četvrtoj, posljednjoj kvartili – da postanemo “posljednja rupa”. Trenutno smo na mapi u trećoj kvartili, a u prvoj su razvijene ekonomije kao što je Njemačka, Švicarska, Austrija, Češka, Slovačka, Portugal, Island, Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo… Većina nabrojanih zemalja, bolja su alternativa za naše radnike i zato se tamo iseljavaju. Izražavaju želju za povratkom samo kad ostanu trajno bez životnog daha. Ostaju živjeti u državama koje su jednostavno “bolje firme”, s manjom administracijom i većim standardom. Jasno je – i ljudi i kapital idu tamo gdje im je bolje, isplativije i jednostavnije zarađivati. Do tada, mi se bavimo posljedicama bijele kuge i slabe ekonomije te ne vidimo uzročnik u fatalnoj privlačnosti budžeta i nepovoljnoj klimi za investitore.
Kroz bivši socijalistički sistem, razvijena je mržnja prema “robovlasničkom” (je li, kakvom drugom?!) kapitalizmu i tim mrskim kapitalistima. To je, zapravo, blago modificirana pjesma “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska” uz nekakvo spominjanje skandinavskih zemalja. Takvu poslovnu klimu brižljivo čuvaju ljevičari kroz floskule tipa “prijeti nam neoliberalni kapitalizam” i “jasno je, ovo je planirano – pa, čitao si ‘Doktrinu šoka’ od Kleinove”.
SOCIJALISTIČKI KAPITALIZAM
Jedno objašnjenje za ovako nisku poziciju na ovom indeksu jeste da kod nas nije razvijen kapitalizam. Šta jeste? Kroz bivši socijalistički sistem, razvijena je mržnja prema “robovlasničkom” (je li, kakvom drugom?!) kapitalizmu i tim “nepoželjnim” kapitalistima. To je, zapravo, blago modificirana pjesma “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska” uz nekakvo spominjanje skandinavskih zemalja. Takvu poslovnu klimu brižljivo čuvaju ljevičari kroz floskule tipa “prijeti nam neoliberalni kapitalizam” i “jasno je, ovo je planirano – pa, čitao si Doktrinu šoka od Kleinove”. Samo što je taj “kapitalizam” kod nas skroz jadan, da jadniji ne može biti. I taj kapitalizam predstavlja prijetnju sa svojim sistemom jer nudi slobodu da niko ne bude ucijenjen gubitkom posla. Birokratski su inspektori, ti “Robin Hoodovi”, tu da nas oslobode njihovog utjecaja i “divljanja”, pa makar se to gdje drugo nazivalo razvojem, a inspektorsko ispisivanje kazni bez upozorenja – haračom.Smiješna je spoznaja: očuvanje od “divljeg kapitalizma” nije zbog očuvanja napretka, nego zbog borbe za svoj duboki društveni utjecaj. Protiv kapitalizma se ovdje bori njegov komunitaristički neuspjeli klon – socijalistički kapitalizam. A to bi značilo: ako nemaš novce (kapital) iz bilo kojeg razloga, potrebno je imati dobro “socijalno bogatstvo”, odnosno da budeš “socijalistički kapitalista” sa “žetonima” u vezama. “Socijalni kapital” i “žetoni u vezama” omogućavaju da, kao u kakvoj igrici, “pretvoriš prolazak autom kroz crveno u prolazak kroz zeleno” preimenujući korupciju u narodnu poslovicu Ruka ruku mije – lice obadvije. Taj “socijalistički kapitalizam” zapravo je nevidljiva valuta, neki štela-coin (naziv po internet-valuti bit-coin). S njom se vrši transfer kroz neprimjetne, zatvorene kanale komuniciranja koji su karakteristični (koje li ironije) za zatvore. S tom se nevidljivom valutom jačaju pojedinci, plemena, pardon, lobiji i pozicije u strankama u narodu. S njom se jača kapacitet za zapošljavanje “na budžet”.
LJUBORUKNO DRUŠTVO
Slijeđenjem “socijalističkog kapitalizma” potiče se neuobičajena srdačnost i iskrenost u čestitkama kada neko dobije posao “na budžetu”. Poljubiti pravu ruku znači imati ruku koju će možda neko tvoj morati ljubiti (a možda i ti!). Dobiti posao “na budžetu” znači i postati dio piramide s mogućnošću da tebi neko sutra ljubi ruku. Magično je to narodno kolo, san o sigurnosti sa skoro pa majčinskom toplinom, dok rijetko ko razmišlja o krajnjoj posljedici očuvanja ogromne administracije. Sve ovo podsjeća i na Ibn-Haldunovo objašnjenje o nastanku i rastakanju država u četirima fazama (generacijama). I gle čuda – ukazuje nam se da je BiH u “trećoj kvartili”, kao u pretposljednjoj fazi.
Rezultati koje smo naveli su iz analize Fraser indeksa ekonomskih sloboda, koji mjeri stepen do kojeg politike i institucije država podržavaju ekonomsku slobodu (predstavio CPA). “A što će nam ekonomske slobode?”, pita se neko spreman žrtvovati (pogotovo tuđu) slobodu. Odgovor je jednostavan: zato što se ekonomske slobode uvijek povezuju s puno većim ekonomskim blagostanjem građana i manjom ulogom države u našim životima.
BiH kao sistem teško funkcionira ako služi za prehranu glomazne administracije. Hranjenje birokratskog diva istovremeno znači i manje novca za druge stavke, od kojih je jedna i izdržavanje socijalnih slučajeva. Birokratija je socijalni program “preusmjeravanja sredstava” jer upošljavanjem u administraciju mnoge čuva da ne postanu socijalni slučajevi. Zato možemo reći da je BiH trenutno i socijalna i socijalistička država. A socijalistička je jer je očuvala glomaznost administracije iz bivše socijalističke države. I tako – dok se brinemo za zbrinjavanje administrativnog čudovišta, manje smo država, a više cirkus jer ne obraćamo pažnju na ono što državu čini državom – izgradnja cjelokupne infrastrukture, obrazovanje, liječenje, promoviranje turizma itd.U međuvremenu čekamo ironičan prijedlog zakona kojeg je spomenuo Frédéric Bastiat (1801–1850), da zazidamo prozore. Razlog? Imat ćemo veću potrošnju struje na rasvjetu, a sve u korist domaćeg proizvođača – Elektroprivrede. Prihvatanje zazidavanja vas ne bi trebalo iznenaditi. Svi bi pristali na tu žrtvu ako će neko “iz familije” dobiti posao u Elektroprivredi. Nevjerovatno je koliko je mnogo ljudi spremno žrtvovati slobodu i prozore za ekonomsku sigurnost u budžetskom krilu, i to s fanatičnom predanošću.
Autor: Emir Džambegović (Izvor: STAV, 16.02.2017)