Problemi nastali uslijed proglašenja vanredne situacije
Vanredna situacija koja je na snazi u BiH je izazvala i vanredno djelovanje svih nivoa vlasti u BiH, a koji imaju direktan uticaj na živote bh. građana. Međutim, na bazi dosadašnjih poduzetih koraka se može zaključiti da se radi o nekoj vrsti neplanskog djelovanja, bez jasno definiranog cilja i uzimanja u obzir postulata ekonomske nauke. Također, ne mogu ostati nezapaženi i javni istupi pojedinih ekonomskih analitičara koji predlažu razne intervencionističke mjere. Često su ti isti ekonomisti tijesno povezani i sa političkim partijama, odnosno političarima te njihovo savjetovanje više liči na populističko djelovanje sa ciljem samopromocije i popularizacije uoči (mogućih) predstojećih izbora.
Kako bi mogli odlučiti šta nam je raditi, prvo moramo definirati situaciju u kojoj se nalazimo i okruženje u kojem djelujemo. Pandemija korona virusa je društveno prihvaćena, i na osnovu zauzetog stava da se radi o velikoj opasnosti po bh. građane, odlučeno je da se uvede stanje vanrednih okolnosti. S obzirom da je kao jedino riješenje prihvaćen stav o socijalnoj izolaciji, usvojene su zabrane ekonomskog djelovanja širokom spektrumu ekonomskih aktera, a sve kako bi bio smanjen broj kontakata između ljudi, odnosno njihovo socijaliziranje. Također, zbog mjera koje su poduzele i druge države, doprinijevši time globalnom usporavanju ekonomske aktivnosti, došlo je do značajnog pada opće aktivnosti ekonomije, kako u svijetu tako i u BiH. Za dalju analizu je jako bitno spomenuti da se ne zna dalji smjer razvoja situacije, kao ni trajanje stanja vanrednih okolnosti.
Ne ulazeći u diskusiju da li su zaštitne mjere u ovom obimu i intenzitetu uopće opravdane, prelazim na postavljanje pitanja šta je činiti u ovoj situaciji? Uzet ću tri glavne vrste aktera tj. sektora koji su uključeni u navedene procese djelovanja: državni, privatni i radnički sektor. Sva tri aktera imaju isti problem: prestanak ili smanjivanje prihoda, te postojanje fiksnih troškova. Varijabilni troškovi nisu toliko bitni jer se oni smanjuju zajedno sa prihodima, i kao takvi imaju samoregulirajući mehanizam zbog kojeg ćemo ih ustvari i ignorisati. Međutim, u ovoj situaciji su najveći problem fiksni troškovi, i to oni gotovinski. U tu kategoriju spadaju svi oni troškovi koji ne zavise od nivoa prihoda. Upravo odnos viška prihoda (stručni izraz bi bio marginalne kontribucije) i fiksnih troškova odlučuje o tome da li firma ostvaruje profit ili gubitak. U gotovinske fiksne troškova koji su nam bitni spadaju između ostalog plaće radnicima, kirije, te otplate kredita. Moram također naglasiti, pošto veliki dio građana ne razumije, finansijski gubitak u firmi znači i gubitak proizvodnog/uslužnog, odnosno ekonomskog kapaciteta, što na kraju znači manju i slabiju mogućnost ekonomskog djelovanja. Što su veći i dugotrajniji gubitci, tako dolazi i do većeg i bržeg pada firme što eventualno može izazvati i eliminaciju cjelokupnog kapitala te gašenje firme, a što opet znači dugoročni gubitak radnih mjesta.
Situacija je jednako teška za svakoga
Na osnovu spomenutog, odmah moramo shvatiti situaciju u kojoj se nalazi veliki broj naših poduzetnika: došlo je do totalne eliminacije prihoda (ili do značajnog pada istih), bez da se zna do kada će trajati stanje nametnute „POSLOVNE PARALIZE“, dok njihova izloženost fiksnim troškovima ne prestaje. Ukoliko ne reaguju, to neminovno znači gubitak, tj. smanjenje kapitala i ekonomskog potencijala za dalje poslovanje. Za velike i jake firme koje imaju akumuliranu dobit, to kratkoročno možda i nije problem, ali velikom broju nano i mikro preduzeća jedan ili dva mjeseca bez prihoda, uz pune fiksne troškove, može značiti gubitak cjelokupnog kapitala i rezultirati bankrotom. To je činjenica. Samim tim možemo razumiti i paniku koja je nastala među ovom vrstom poduzetnika. Nije u pitanju njihova nebriga prema uposlenicima (pa i samima sebi) koja ih motivira da daju otkaze radnicima, nego čista računica i perspektiva da za dva mjeseca mogu ostati bez nečega što su možda godinama gradili. Eliminacija radne snage, a time i fiksnog troška plaće je najracionalniji korak koji jedan poduzetnik može da poduzme u ovom momentu, jer je to ujedno i JEDINI faktor koji je pod njegovom/njenom kontrolom. Molim čitaoce da prethodnu rečenicu još jednom pročitaju, a ja ću isto tako još jednom spomenuti ovu činjenicu: OTKAZ RADNICIMA JE JEDINI FAKTOR KOJI JE POD KONTROLOM PODUZETNIKA. Sva ostala moguća djelovanja zavise od vladajuće državne politike, a na koju ću se posebno osvrnuti. Imajući na umu da ogroman broj poduzetnika ustvari cijeni doprinos svojih uposlenih, digla se panika među njima u traženju hitnih mijera od raznih nivoa vlasti kako bi se osigurala radna mjesta bez da poduzetnici bankrotiraju zbog pokušaja zadržavanja svojih radnika.
Državni sektor ustvari ima skoro pa isti problem kao i privatni. Prihodi se smanjuju time što se smanjuje ekonomska aktivnost privrednih subjekata, što opet rezultira manjim poreznim i drugim oblicima prihodima. Država također ima značajne fiksne troškove, tako da kao i privatni sektor ustvari ulazi u problem upravljanja likvidnošću. U takvoj situaciji, državni sektor također reaguje egoistično (i racionalno), na način da gleda da ublaži pad svojih prihoda (čitaj prihoda od poreza), a zbog političkih razloga ne želi da smanjuje fiksne troškove. Pored toga poduzeće i sve aktivnosti u smjeru blokiranja bilo kakvog prebacivanja fiksnih troškova iz privatnog sektora u državni, jer to opet za državni sektor znači još veći teret, iako se smanjuju prihodi. Ono što je u privatnom sektoru gubitak, u državnom predstavlja deficit, i on se uglavnom finansira ili putem humanitarne pomoći ili zaduživanjem. Isto tako, povećanje fiksnih troškova na državu čini pritisak da kroz neku vrstu povećavanja poreza finansira te iste troškove. Ovo je jako bitno imati na umu, tj. da ŠTA GOD DOBIJETE OD DRŽAVE, TO ISTO SE FINANSIRA PUTEM POREZA GRAĐANA ILI PUTEM ZADUŽIVANJA. Dakle, kada tražimo mjere koje treba da državni sektor poduzme, postavlja se pitanje izvora finansiranja istih.Radnici također imaju iste probleme, tj. i njima staju ili se smanjuju prihodi, a naravno, fiksni troškovi ostaju isti. Moraju se plaćati računi i kupovati hrana. Radnici su nažalost ti koji ustvari imaju najmanje prostora za manevrisanje, i oni su izloženi djelovanju državnog i privatnog sektora.
Šta onda činiti?
S obzirom da se cjelokupno društvo nalazi u sličnoj situaciji, teško je na nekoga ‘prebaciti’ teret troška. Ni državni, ni privatni sektor, a najmanje radnici imaju tu sposobnost. Ali, svi moraju učestvovati u njegovom pokriću. Privatnom sektoru mora biti omogućeno da proglasi u svojim firmama tehnološki višak radnika usljed vanredne situacije, prebacivajući radnike na teret državi. Zašto na teret državi?
Prvenstveno zbog toga što su vanredno stanje i mjere koje se u takvim okolnostima poduzimaju proglašene jednostrano od strane državnog sektora bez ikakve konsultacije sa privatnim sektorom i njegovim mogućnostima. Također, državni sektor naplaćuje i doprinose za osiguranje od nezaposlenosti koji privatni sektor izdvaja kontinuirano, te u svakom pogledu je državni sektor taj koji treba da snosi veći teret od ove situacije. Radnici trebaju dobivati naknadu od biroa za zapošljavanje kao što je slučaj i u redovnim okolnostima. Dakle, nikakve posebne mjere, osim da se prihvati privremeni tehnološki višak uzrokovan vanrednom situacijom. Na ovaj način će radnici imati naravno smanjenje, ali će ipak imati prihode. Oni sami ne trebaju da se osjećaju ‘otpuštenim’, nego privremeno prebačenim na trošak budžeta. Ovo će naravno povećati uveliko broj nezaposlenih, ali javnost treba da shvati da se radi o privremenoj nezaposlenosti, koja bi trebala da bude ublažena nakon što se normalizira situacija.
Drugi fiksni trošak su kirije. Ovdje također moramo uzeti u obzir da se radi o vanrednoj situaciji, i da ugovorna obaveza postaje potencijalno nevalidna. Vlada treba da proglasi moratorij na sve kirije u državi, kako za stambene, tako i za poslovne objekte. Ovim korakom se smanjuju fiksni troškovi cijeloj populaciji. Da, gube se i primanja vlasnicima ovih objekata, ali time postaju samo dio društva koji je također ostao bez primanja.
Treći spomenuti trošak su krediti. Ovdje Vlada mora biti hrabra i nametnuti moratorij na sve otplate kredita, i to na način da se pomjere svi otplatni planovi do ukidanja vanrednog stanja. Da, i banke će biti žrtve ove mjere, ali i one također onda postaju samo dio društva koje ostaje bez prihoda.
Država također mora smanjiti svoje fiksne troškove. Državni sektor također mora dati otkaz velikom broju radnika, ili djelovati solidarno i smanjiti plaće svojih uposlenika do nivoa koje će osigurati likvidnost budžeta svih nivoa vlasti. Radi se o vanrednoj situaciji, u kojoj su narušena osnovna ljudska prava i slobode građana ove države, tako da je apsolutno moguće dati i otkaz (pa ako ništa, onda privremene prirode) i osobama zaposlenim u državnom sektoru. Na ovaj način bi cjelokupno društvo bilo dovedeno u stanje hibernacije u kojem se čeka kraj vanrednog stanja i otpočinjanje normalnog života.
Sve više od iznad napisanog je teško ostvarivo. Mi se ne možemo porediti sa mjerama SAD-a i EU, koje imaju na raspolaganju ogroman emisioni potencijal svojih valuta, te se mogu zaduživati kod svojih centralnih banaka (u narodu možda poznatiji izraz „mogućnost štampanja novca“) i finansirati ogromne pakete pomoći kako građanima tako i privrednim subjektima. Također ne trebamo puno tražiti od državnog sektora, jer on to može finansirati samo putem ili većih poreza u budućnosti, ili zaduživanjem kod MMF-a i sličnim organizacijama. Dugoročno, mi to kao građani ne želimo.
Odmah moram da naglasim, i ove mjere su privremene prirode. Mi kao društvo ne možemo izdržati dug period ove vrste hibernacije. Opet, ne želeći ulaziti u diskusiju oko opravdanosti poduzetih mjera od strane Vlade (a moglo bi se itekako diskutovati), mi kao društvo ćemo pretrpjeti trošak, i to je neizbježno. Ovdje je bitno da se trošak pravedno distribuirati da svi učestvujemo u istom, od radnika, preko poduzetnika, do političara koji su nam na kraju krajeva sve i nametnuli. Ja se nadam da će sa krajem aprila biti kraj i ovoj vanrednoj situaciji. Iznad spomenute mjere se mogu brzo implementirati i ne zahtjevaju nikakve posebne mehanizme distribucije bilo kakvih sredstava, čime izbjegavamo i situacije poput trenutno aktuelne odluke oko raspodjele novca kantonima, općinama i gradovima za borbu protiv pandemije korona virusa a koja je izazvala nezadovoljstvo većine bh građana.Naravno da se može još mjera dodati, ali sve trebaju da prođu kroz sličan filter, a to je da li smanjuju fiksne troškove privatnom/državnom sektoru i/ili građana. Bitno je da idemo na smanjenje troškova, a nipošto na redistribuciju sredstava putem državnih organa, jer ako smo išta naučili u našem vremenu, vremenu suverenosti i nezavisnosti, to bi trebalo da bude da se nikada pravda nije zadovoljila kada je država dijelila novac.
AUTOR: Edo Omerčević