Prije par dana me pogodila jedna veoma interesantna scena koja se odvijala u jednom od gradova BiH: Siromašna žena koja prosi (prizor koji je postao svakodnevnica našeg života), ispružene ruke, odjeća otrcana, doduše još nije poderana, pa i čista je, sjedi tako na trotoaru i isčekuje koji od prolaznika će imati viška sredstava, a i duše, da joj pruži koju kovanicu kako bi sebi priuštila komad hljeba tako potrebnog za održavanje tijela u životu. Hvala Bogu, ima dobrih ljudi koji sebi mogu priuštiti i da podijele, i tako gledam kako ta siromašna žena dobija marku koja je momentalno oživi, podari joj snagu da pokrene svoje tijelo iz sjedećeg položaja prema pekari koja se nalazila u blizini. Žena kupi sebi dobar, frišak bijeli hljeb, koji se odmah i načeo i koji je, hvala Bogu, gladna usta napunio.
Idem tako dalje gradom, još pod uticajem prve scene, kad naiđoh na drugu scenu koja me dočeka u već jako emotivnom stanju: radnik, ne znam da li radi za opštinu ili za neku firmu koju je unajmila opština, i sadi cvijeće usred čaršije. Fino, mašAllah, baš ono lijepo cvijeće. Mora se priznati da uljepšava grad. Ne znam kako se zove, jer nisam neki ljubitelj cvijeća da poznajem vrste a još manje njihove nazive, tako da vam ne mogu reći koje je to cvijeće uredilo taj lijepi prizor.
Eh, sada se postavlja pitanje, kakve veze ima prva scena sa drugom? Da li uopšte imaju neku vezu? Može biti da je neposrednost ta dva, ni počemu povezana događaja, osim što su se vremenski dogodili jedan iza drugog, uticala da ih i povežem, ali prođe mi jedna veoma interesantna misao kroz glavu:
Pa u našoj državi čovjek i crknut’ može, ali nema hljeba dok se državi ne odvoji za cvijeća.
Siromašna žena koju sam spomenuo na početku teksta, koja je dobila to malo kovanica, je, što zaista zvuči apsurdno, od svoje sirotinje koju je dobila kroz milostinju od drugih dobrih ljudi prvo morala platiti porez kojim se finansira između ostalog i sađenje cvijeća po našim gradovima, prije nego što je mogla milostinju koju je primila pretvoriti u hranu koja će joj produžiti mizerni život koji vodi. To je još očiglednije odkako su uvedene fiskalne kase, pa tako primopredaja novca za hljeb automatski znači obračun poreza za transakciju. I prije nego se hljeb malo ohladio, da se može otkinuti rukom i staviti u usta, kasa je već poslala Poreznoj upravi koliko poreza od te transakcije treba platiti državi kako bi se finansirale svakojake aktivnosti naših raznih tijela. Na samom računu za hljeb piše: 0,85 KM za hljeb, i 0,15 KM za porez.
Dakle, od recimo 1 KM, koliko košta pola kg hljeba u tom dotičnom gradu, žena koja jedva preživljava, mora platiti 17% PDV-a u državnu kasu kako bi se finansiralo to sađenje cvijeća koje se odvija par koraka dalje od njene patnje. 17% milostinje koju ona sakupi svaki dan, sedmicu, mjesec, godinu, ona mora, htjela ili ne htjela, izdvojiti kroz PDV koji se plaća procesom kupovine. Dakle, od 100 KM, cca. 15 KM (tačnije 14,53 KM) ide državi, 85 KM (tj. 85,47 KM) ide njoj (17% PDV-a se računa na 85,47 KM kao osnovicu za oporezivanje). Isto tako, ako želite udijeliti milostinju, automatski morate i državi udijeliti dio. Kada dajete nekome novac, automatski 17% tog novca završava u državnom budžetu. Za svakih 100 KM kojih udijelite siromašnima, 15 KM ide državi. Da li se i tih 15 KM ubraja u sadaku, to nam efendije, popovi i svešćenici trebaju pojasniti, ali je činjenica da ih ne dobiju siromasi. A 15 KM nije malo. Od toga se može kupiti dosta hljeba, par litara ulja, ili čak 2-3 kg piletine. Od toga, gladan insan može sebi priuštiti potrebne kalorije za održavanje života. Neki će možda pomisliti: ma koja marka manje, više, kako da to može išta promijeniti čovjeku u životu. I ekonomska teorija nas uči da je vrijednost svake stvari vezana za njenu relativnu oskudnost, da što manje imamo na raspolaganju neke stvari koja nam treba, ona nam po jedinici pruža veće zadovoljstvo, tj. onom gladnom, jedna marka vrijedi zlata, zlata kojeg se mora odreći kako bi se sadilo cvijeće u gradu.
Imajući u vidu, po mom skromnom mišljenju, nepravednost koju sam iznad opisao, moramo se osvrnuti na mehanizam indirektnog oporezivanja koji se koristi u našoj državi (doduše i drugim državama, pa se haman stvari odvijaju po principu kud svi Turci tu i mali Mujo). Primjer indirektnog oporezivanja je PDV sa kojim smo svi upoznati. Prednost takvog sistema je definitivno što se ne može lahko izbjeći, a sa fiskalnim kasama to postaje još teže. Država se, dakle, bori da je niko ne zakine. Međutim, jedan od možda najvećih problema indirektnog oporezivanja je taj što su njime obuhvaćeni svi koji kupuju proizvode i usluge koje su obuhvaćene PDV-om (u našoj državi su to svi proizvodi i usluge koje nudi privatni sektor). Dakle, i siromasi koji se bore za preživljavanje moraju od svoga jada i čemera izdvojiti za državu. U nekim se državama to rješava oslobađanjem određenih osnovnih proizvoda od PDV-a. U tu bi kategoriju definitivno spala hrana, voda, pa možda i određeni artikli odjeće, a u 21. vijeku ja bih tu uključio i internet, knjige, prijevoz, i struju (bez struje se ne može živjeti u 21. vijeku). Čak bolje, mada teže za državu, indirektno oporezivanje bi se trebalo potpuno zamijeniti direktnim oporezivanjem, tj. oporezivanje se vrši nad osobama koje su prešle određenu granicu prihoda. Time bi se sačuvali oporezivanja građani koji se bore za golo preživljavanje.
Bilo kako bilo, trenutni sistem je zaista samo smiješan. Podsjeća me na izjavu koja se pripisuje Marie Antoinette, zadnjoj i možda najomraženijoj kraljici apsolutističke Francuske 18. vijeka, i koju je navodno izjavila neposredno pred početak francuske revolucije: Udarila glad u Francuskoj, ljudi bukvalno nemaju šta jesti, dok kraljevska porodica uživa od poreza koje su naplatili od građana. Priča ide dalje, da kada je kraljica saznala da se ljudi žale da nemaju hljeba da jedu, zbunjeno je prokomentarisala: „pa ako nemaju hljeba, neka jedu kolače“.
I tako izgleda i kod nas vlada slično nerazumijevanje stanja:
Ako nema hljeba, ima lijepa cvijeća…
AUTOR: Edo Omerčević
Relevantni linkovi:
“Parkovci” kod Predsjedništva zasadili 150.000 novih cvjetova:
http://www.avaz.ba/vijesti/sarajevo/parkovci-kod-predsjednistva-zasadili-150000-novih-cvjetova
Reuters analiza: BiH građani među najsiromašnijima u svijetu:
http://bihvijesti.com/bih-vijesti/2190/reuters-analiza-bih-gradani-medu-najsiromasnijima-u-svijetu/