Za razliku od odluka koje donesu niže pravosudne institucije u BiH ili neki od organa vlasti na bilo kojem nivou administrativno-teritorijalnog uređenja naše zemlje, jedino su odluke Ustavnog suda BiH usmjerene ka tome da rješavanjem konkretnog pitanja odluka dobije širu dimenziju i ostvari širu primjenu, tako što bi stavovi koje je sud zauzeo u tom slučaju trebali imati šire dejstvo te biti implementirani i u svakom drugom sličnom slučaju koji bi se našao pred organima vlasti i to na nivou teritorije cijele BiH.
S tim u vezi, prvobitno je presudom Općinskog suda u Sarajevu iz 2012. godine odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice Eme Hodžić, a kojim je tražila da se utvrdi kako su se stekli uslovi za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja, a koju je tuženi pružao u stanu nad kojim je vlasništvo imala tužiteljica te da je tuženi dužan isključiti tužiteljicu sa zajedničkog sistema grijanja i dozvoliti joj da se priključi na individualni sistem etažnog zagrijavanja koristeći postojeću uslugu Sarajevogasa.
0 žalbi protiv prvostepene presude odlučivao je Kantonalni sud u Goraždu kojem je delegirana nadležnost za odlučivanje u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je Presudom broj 05 0 P 000410 12 Gz od 23. 11. 2012. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev.
Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 65 0 , 209001 13 Rev od 30. 12. 2014. godine usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu tako sto je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu .
Odlukom Ustavnog suda BiH naloženo je ukidanje Odluke Vrhovnog suda Federacije BiH br. 65 0 P 209001 13 Rev od 30. 12. 2014. godine te vraćanje iste Vrhovnom sudu FBiH kako bi donio novu Odluku koju bi uskladio sa čl. II/3 (k) Ustava BiH i čl. 1 Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu temeljnih prava i sloboda.
Građanska inicijativa i neposredni pritisak na vlast su recepti i mjerila društvenog uspjeha
Kada je na XVI sjednici Gradskog vijeća Grada Zenica, održanoj 30.11.2017., jednoglasno usvojena inicijativa da od 15.4.2018. godine građani budu oslobođeni plaćanja neustavnih i nezakonito nametnutih paušala od deset posto za račune daljinskog grijanja Centar za poslovnu afirmaciju se oglasio tekstom „Zenica se napokon obračunala sa neustavnim paušalima“ u kojem je iskazano zadovoljstvo donošenjem jedne tako važne odluke koja je trebala biti donesena i mnogo ranije. No, kako živimo u društvu u kojem se tek poneki pojedinac odluči da reaguje te „probudi uspavanu svijest građana“ ne treba nas čuditi činjenica da su građani Zenice cijelo vrijeme plaćali nešto na što su bili prisiljeni i lukavo „uvedeni“ u vrzino kolo pravnih propisa u kojima su se vrlo teško snalazili. Odluci o ukidanju neustavnih paušala u Zenici je prethodio elaborat “Pravni karakter obaveze plaćanja paušala (ne)korisnika centralnog grijanja” kao i javna rasprava održana u prostorijama velike sale Grada Zenica. Dok je u Zenici, koja ima jedan od većih sistema daljinskog grijanja pitanje paušala bilo zanemareno, kako od strane svih organa vlasti tako i od strane nevladinih organizacija, u drugim gradovima (Travnik, Prijedor, Sarajevo etc.) su vođeni upravni i sudski postupci u kojima su se građani borili da dokažu neustavni karakter paušala. Zahvaljujući upravo toj borbi, građani su uspjeli dokazati pravu pravnu prirodu i karakter paušala, a što bi ovaj put trebalo imati refleksije na cijelom teritoriju BiH. To praktično znači da iz diskursa javne rasprave o paušalima izbacujemo argument „obraćanja sudu u Starzburu“ jer je naša najviša pravosudna instanca napokon donijela Odluku kojom je stavljena tačka na ovo pravno pitanje.
Krajem 2017. godine Ustavni sud BiH je donio Odluku o dopustivosti i meritumu[1] usvajajući apelaciju Eme Hodžić iz Sarajeva, a kojom je utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3 (k) Ustava BiH i člana 1 Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu temeljnih prava i sloboda. Navedenom Odlukom naloženo je ukidanje Odluke Vrhovnog suda Federacije BiH br. 65 0 P 209001 13 Rev od 30. 12. 2014. godine te vraćanje iste Vrhovnom sudu FBiH kako bi donio novu Odluku koju bi uskladio sa čl. II/3 (k) Ustava BiH i čl. 1 Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu temeljnih prava i sloboda. Odluka je objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 23.01.2018. godine, kao i u „Službenom glasniku Republike Srpske“, „Službenim novinama FBiH“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH“.Apelantica Elma Hodžić iz Sarajeva zastupana po advokatu Arminu Mušiji podnijela je Ustavnom sudu BiH 14.04.2015. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda FBiH br. 65 0 P 209001 13 Rev od 30. 12. 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 P 209001 11 P od 25. 06. 2012. godine.
Naime, presudom Općinskog suda u Sarajevu iz 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Eme Hodžić, a kojim je tražila da se utvrdi kako su se stekli uslovi za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja, a koju je tuženi pružao u stanu nad kojim je vlasništvo imala tužiteljica te da je tuženi dužan isključiti tužiteljicu sa zajedničkog sistema grijanja te dozvoliti joj da se priključi na individualni sistem etažnog zagrijavanja koristeći postojeću uslugu Sarajevogasa. Iako je Općinski sud utvrdio da je tužiteljica vlasnica stana, te da koristi toplinsku energiju koju isporučuje tuženi, da se obraćala tuženom sa zahtjevom za isključenje sa sistema kolektivnog zagrijavanja, te da mu je dostavila nalaz vještaka, ali da je tuženi i povrh svega njen zahtjev odbio. Sud je nadalje utvrdio da se između ulaznih vrata svakog stana pojedinačno nalaze cijevi zaštićene posebnim ormarićem iz kojeg se, posebnim cijevima, svaki stan opskrbljuje toplinskom energijom zasebno, tako da za svaki stan pojedinačno može biti prekinut dovod toplinske energije. Uz to sud je saslušao i svjedoke koji su se očitovali po pitanju uticaja eventualnog isključenja tužiteljice na zagrijavanje njihovih stambenih prostorija. Na temelju svega navedenoga, ali i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izvršio uviđaj te isti iznio tokom parničnog postupka Općinski sud je odlučio da tužbu odbije kao neosnovanu. U tom smislu sud je zaključio da se može izvršiti isključenje tužiteljice sa sistema koleketivnog grijanja bez da to utiče na distribuciju toplinske energije susjednim stanovima. No, istovremeno je zaključeno da bi isključenje tužiteljice sa sistema centralnog grijanja uticalo na zagrijavanja susjednih stanova, što bi dovelo do njihovog „pothlađivanja“ te da bi se tužiteljica zagrijavala sa 1565 W okolnih stanova, bez participacije troškova za dobijenu energiju. Nadalje, opštinski sud je ukazao da tužiteljica nije pribavila odobrenje distributera plina za promjenu namjene korištenja unutrašnje plinske instalacije. U svojoj presudi Općinski sud se osvrnuo i na čl. 34 Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplinske energije koja reguliše da korisnik može privremeno, u cjelosti ili djelomično odustati od ugovorene obaveze preuzimanja toplinske energije zbog vanrednih okolnosti. Na temelju toga Općinski sud je zaključio da se navedenom odlukom ne predviđa mogućnost trajnog isključenja sa sistema toplinske enrgije utvrdivši da se tužiteljica jednostavno može isključiti sa sistema mreže daljinskog grijanja, ali da je prema propisima tuženog i dalje dužna plaćati participaciju u visini 40% cijene zagrijavanja koja se odnosi na zakup kapaciteta, njegovo funkcionalno održavanje i neizravno minimlano zagrijavanje, gubitak topline u instalacijama grijanja objekta kao i povećane troškove s ciljem osiguranja zagrijavanja stanova koji nisu isključeni. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da tužiteljica „nema pravni interes za donošenje odluke u dijelu donošenja utvrdžujuće odluke kojom bi se samo utvrdilo njezino pravo da se po svojoj volji isključi sa zajedničkog sistema grijanja s obzirom na to da ista potražuje i utvrđenje činjenice da su se stekli uslovi za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja bez ikakvih daljih obveza prema tuženom”.
0 žalbi protiv prvostepene presude odlučivao je Kantonalni sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kojem je delegirana nadležnost za odlučivanje u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je Presudom broj 05 0 P 000410 12 Gz od 23. 11. 2012. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka u kojem je navedeno da postoji tehnička mogućnost priključenja na plinski aparat i odvajanja sa zajedničke mreže tuženog, bez ugrožavanja ostalih korisnika i tokom grijne sezone, da postoji tehnička mogućnost priključenja na plinski aparat, kao i da se isključenju sa zajedničkog sistema tuženog ne protive ostali stanari koji stanuju u istoj zgradi. Međutim, iz tako utvrđenog činjenicnog stanja prvostepeni sud je izveo zaključak da se žaliteljica može „na jednostavan način isključiti sa zajedničke mreže (tuženog)”, ali da je „od takvog zaključka očito odustao kada se upustio u rješavanje eventualne obveze (žaliteljice) da nakon isključenja sa sistema centralnog grijanja na lični zahtjev i dalje plaća 40% važeće cijene grijanja”. Stoga je Kantonalni sud zauzeo stajalište da su ovakvi zaključci prvostepenog suda kontradiktorni i nejasni i da su suprotni čl. 17. st. 3. Zakona o komunalnim djelatnostima Kantona Sarajevo kojim se propisuje pravo korisnika otkazati komunalnu uslugu pod propisanim uslovima. Kantonalni sud je dalje naveo da se prvostepeni sud upustio u pitanje .eventualne obveze plaćanja participacije iako ono nije ni bilo predmet tužbenog zahtjeva zato što takav zahtjev tužiteljica nije ni postavila, niti je tuženi to isticao kao zahtjev, već da je to samo bio „navod tuženog kao posljedica isključenja s centralnog grijanja”.
Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica dokazala „ono što je trebala da dokaže“, a to je da postoji tehnička mogućnost isključenja sa zajedničke mreže tuženog i priključenja na plinski aparat, i to bez ugrožavanja kvalitete korištenja i standarda drugih korisnika centralnog grijanja. Ove posljednje činjenice, kako je dalje obrazloženo, ako je i isticao, morao je dokazati tuženi, te da je „nepostojanje te činjenice apelantica dijelom i dokazala saslušanjem svjedoka, stanara zgrade u kojoj ima stan“. Kantonalni sud je takoder naveo da korištenje stana od strane apelantice podrazumijeva i zagrijavanje, a kako se njen zahtjev temeljio na nedovoljnom zagrijavanju, onda se „podrazumijeva da bi u budućnosti (žaliteljica) svoj stan energetski i više zagrijavala nego što to čini tuženi“. Sud je također naveo da žaliteljica ima pravo na vlastitu odluku kako će se grijati, a da tuženi „ne može i nema pravo i ovlastenje da silom nameće drugom njegove usluge grijanja jer je to u ovom slučaju njegova zakonska obveza, a korištenje usluge isporuke toplinske energije nije zakonska obveza žaliteljice, već njezino pravo, a ne vremenski neograničena obaveza, čiji prestanak ovisi isključivo o žaliteljici. Kantonalni sud je također ocijenio da su navodi tuženog da je apelantica kupnjom stana pristala na opće uslove iz ugovora o pružanju toplinske energije neutemeljeni i da „nemaju uporiste ni u jednoj zakonskoj odredbi“, te da je i „institut posrednog grijanja“ na koiji se tuženi pozvao, a prvostepeni sud „široko obrazložio“, pravno neodrživ i neutemeljen. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da vlasnik stana ima pravo izbora na koji način će zagrijavati svoj stan i na koju temperaturu i to ne stvara bilo kakve njegove obaveze prema drugim vlasnicima stanova i korisnicima.
Kantonalni sud je dalje naveo da smatra da su odredbe Odluke o opštim uslovima „koje regulišu prekid i ograničenja isporuke i obavezu plaćanja grijanja i nakon isključenja sa sistema centralnog grijanja“, u kojima je prvostepeni sud našao osnovu za odbijanje tužbenog zahtjeva, suprotne „prije svega Ustavu FBiH koji podržava individualne slobode i razvoj slobodnog tržišta“, kao i odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koje regulišu etažno vlasništvo. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, donijevši osporenu odluku, zanemario slobodu uređivanja ugovornih odnosa iz čl. 10 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) i poštovanje discipline u ispunjavanju ugovora iz čl. 7. ZOO „koje predstavljaju temeljna načela obligacionog prava“, kao i odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o potrošačima .Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 65 0 , 209001 13 Rev od 30. 12. 2014. godine usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu tako sto je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu . Vrhovni sud je, potvrđujući u cijelosti stajališta prvostepenog suda, naveo to da se u konkretnom slučaju radi o tzv. adhezionom ugovoru odnosno ugovoru „po pristupu“ iz čl. 142. ZOO, pa je zaključio da je drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak i neutemeljenosti navoda tuženog u vezi s tim i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo da je to pravno odlučna činjenica, pa iako je došlo do promjene u vlasništvu stana i do stjecanja prava vlasništva na strani žaliteljice, „ta pravna promjena nije dovela do prestanka adhezionog ugovora, niti njegovog raskida“. Stoga, opći uslovi ugovora, koji su utemeljeni na Odluci o opštim uslovima, prema stajalištu Vrhovnog suda, obavezuju ugovornu stranu na temelju čl. 142. st. 1. i 3. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda o tome da žaliteljica nije morala dokazivati da bi se njenim isključivanjem s mreže tuženog ugrozila kvaliteta korištenja i standard drugih korisnika jer to upravo zahtijeva odredba čl. 17. st. 3. Zakona o komunalnim djelatnostima koji je u ovom slučaju lex specialis.
Nakon ovih kontradiktornih odluka savjesna građanka nije gubila nadu i apelacijom se obratila Ustavnom sudu BiH smatrajući da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. Il/3 (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija) i čl. I Protokola br 1 uz Europsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda apelantica ističe da ova garantirana prava podrazumijevaju da vlasničkim pravima raspolaže u njihovom „punom sadržaju“ na način na koji to predviđaju relevantni zakoni. U vezi s tim, pozvala se na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1874/05 kojoj je rečeno da: „Bez obzira što je stečeno od države, pravo privatnog vlasništva predstavlja temeljni i najjači element prava na mirno uživanje imovine“, a to podrazumijeva, zajedno s pravom na dom, apelanticino pravo da „obavlja sve svoje životne potrebe u svom domu“, za koje „mora imati uslove koji odgovaraju zdravstvenim sposobnostima apelantice, te da koristi imovinu na način na koji ona želi […] u skladu s pozitivnopravnim propisima“. Apelantica smatra da nametanje da joj tuženi pruža uslugu grijanja predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje njezine imovine i doma, te da joj se ne dozvoljava da „sama, autonomno, sebi uvede grijanje u svom vlasničkom stanu i u svom domu na način na koji ona želi, a u okviru opcija koje se nude na slobodnom tržištu (plin, struja, gradsko grijanje…), već joj jedno javno preduzeće nameće tu odluku u smislu da mora uzeti isključivo njihovo grijanje“.
Dalje, pozivajući se na relevantnu praksu Europskog suda za ljudska prava (Europski sud) i Ustavnog suda, apelantica navodi da osporene presude ne ispunjavaju uslov proporcionalnosti, niti imaju legitiman cilj. Načelo zakonitosti je prekršeno, kako dalje navodi, zato što Vrhovni sud pogrešno tumači da postoje ugovori u pravnom sistemu koji se ne mogu raskinuti, „što bi moglo postojati pod uslovom da zakon propise monopol pružanja određene usluge i zakonsku obavezu prihvatanja pružanja takve usluge. U tom bi se slučaju odstupilo od principa slobodnog tržišta i slobodne konkurencije“. To dalje znači, kako apelantica ističe, da „adhezioni ugovor ne postoji za vijeke vjekova, već samo dok kod tužiteljice postoji voljni element da adhezioni ugovor, od trenutka kada je (apelantica) postala etažni vlasnik stana i suvlasnik zajedničkih prostorija i uređaja, održi na snazi. Svako suprotno razmišljanje s ciljem podupiranja ideje monopolizacije pružanja usluga protivno je filozofiji privatnog vlasništva (član 22. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), filozofiji obligacionog prava (čl. 10., 11. i 14. (ZOO)), te slobodi pružanja usluga i razvoja slobodnog tržišta”.
Apelantica, također, ukazuje na kontradiktornost dva zakona koja su na snazi u Kantonu Sarajevo: Zakona o komunalnim djelatnostima (koji propisuje da građanin može otkazati svaku komunalnu uslugu pod uslovima koji su već ranije navedeni) i „člana 27. Zakona o ministarstvima Kantona Sarajevo (koji propisuje da neposredni korisnik može samo privremeno, u cijelosti iii djelimično odustati od ugovorne obaveze preuzimanja toplotne energije zbog vanrednih okolnosti)“. Apelantica navodi da je očigledno da jedan zakon dozvoljava, a drugi zabranjuje slobodu ugovaranja s različitim pružaocima usluge grijanja“, te da to dovodi do pravne nesigumosti , zbog čega je „rješenje jedino moguće postići principom derogacije starijeg zakona na osnovu postulata lex posteriori derogat legi priori“ , što ide u prilog apelanticinom zahtjevu. Apelantica također navodi da je ona, putem ovlaštenog servisa, nakon donošenja drugostepene presude, uvela individualno etažno grijanje koje koristi od 2014. godine, a da joj je Vrhovni sud osporenom odlukom „osporio to pravo“, čime joj „uskračuje pravo da kao suvlasnica koristi suvlasničke dijelove plinskih uredaja“.Na temelju svega navedenog, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njezinu apelaciju, utvrdi povrede prava na koja se pozvala, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i održi na snazi presudu Kantonalnog suda kojom je udovoljeno njezinom tužbenom zahtjevu . U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je osporio apelacijske navode bez posebnog obrazloženja, odnosno pozivanjem na obrazloženje koje je dano u osporenoj presudi. Kantonalni sud je, s druge strane, naveo da se pridružuje apelanticinim prijedlozima, i to iz razloga koji su također navedeni u obrazloženju njegove presude . Općinski sud je u svom odgovoru, također, osporio navode iz apelacije i ponovio stajaliste izneseno i u osporenoj odluci – da do izmjene iii donošenja odgovarajućih propisa „kojima će se primjenjivati praksa utemeljena na Ustavu i ostalim pozitivnim propisima BiH“ sud nije u mogućnosti donijeti odluku kojom bi udovoljio tužbenom zahtjevu kakav je postavila apelantica, pa je predloženo da se apelacija odbije. Tuženi je u odgovoru interpretirao sudske odluke i, smatrajući da su Općinski i Vrhovni sud pravilno primijenili relevantne propise, predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.
Nakon što je Ustavni sud naveo sve relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Sluzbeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94 i “Sluzbene novine FBiH” br. 29/03 i 42/11), Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), Zakona o komunalnim djelatnostima („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 31/04 i 21/05), Zakona o ministarstvima Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 16/99 – prečišćeni tekst), Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službene novine Grada Sarajeva“ br. 29/82, 8/89, 13/90 i 14/91), razmatrao je dopustivost apelanticinog zahtjeva nakon čega je zauzeo stanovište shodno kojem u skladu sa čl. VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U skladu sa čl. 18 st. (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude; odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitorn pravnom lijeku koji je koristio. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 209001 13 Rev od 30. 12. 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 18. 03. 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. 04. 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano čl. 18. st. (I) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz čl. 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno neutemeljena. Imajući u vidu odredbe čl. VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove dopustivosti.
Odlučujući o meritumu apelacije Ustavni sud BiH je zaključio da se apelanticin tužbeni zahtjev odnosio na isključenja stana u njezinom vlasništvu iz sistema grijanja sa zajedničke mreže tuženog i priključenje na individualni sistem etažnog grijanja. Nesumnjivo je, dakle, da se radi o apelanticinoj “imovini u smislu čl. 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju osporene odluke sudova predstavljaju miješanje u njezino pravo na mirno uživanje te imovine.
Apelanticin tužbeni zahtjev se odnosio na isključenje stana u njenom vlasništvu iz sistema grijanja sa zajedničke mreže tuženog i priključenje na individualni sistem etažnog grijanja. Nesumnjivo je dakle da se radi o apelanticinoj “imovini u smislu čl. 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ispitao miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine u smislu pravila sadržanih u prvoj rečenici prvog stava člana 1 Protokola uz Europsku konvenciju. Da bi miješanje u nečije pravo na mirno uživanje imovine bilo opravdano, ono mora biti ne samo “na zakonit način na koji to propisuje Europska konvencija, već mora odgovarati legitimnom cilju u javnom interesu i, također, odražavati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, dok se prava ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu, odnosno ne smije se traziti snošenje prevelikog tereta u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Europski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. 04. 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49. i Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. kolovoza 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68.).
U vezi s prvim pitanjem koje mora ispitati, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Europskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude “zakonito”. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo “pod uslovima predviđenim zakonom”, a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo kontrole korištenje imovine “donošenjem zakona”. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Europskoj konvenciji i mora biti ispoštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva kako postojanje tako i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju temeljne zahtjeve pojma “zakon” (vidi Europski sud, latridis protiv Grčke, presuda od 25. 03. 1999. godine, lzvještaja o presudama i odlukama 1999-II, tč. 58.). Tek kada je ovaj zahtjev u cijelosti ispunjen, može se razmatrati postoji Ii pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
U konkretnom slučaju nesumnjivo je da propisi koji su primijenjeni u donošenju osporenih odluka ispunjavaju formalnopravne zahtjeve “zakonitosti” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju: javno su objavljeni, dostupni su i njihove odredbe su jasne i precizne. Međutim, ovo samo, kako je rečeno, nije dovoljno za zaključak da je miješanje “zakonito” budući da ostaje pitanje poštuju li se ti propisi.
U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ponavlja da je apelantica tužbom tražila da sud utvrdi “da su se stekli uslovi za raskid ugovora o pružanju usluge centralnog grijanja na temelju koga je tuženi pružao usluge grijanja u (apelanticinom) stanu…i dozvoli joj da se priključi na individualni sistem etažnog zagrijavanja svoga stana”. Ovaj tužbeni zahtjev je Vrhovni sud u konačnici odbio iz razloga koji su već ranije navedeni. U vezi s razlozima koji su dani u osporenim odlukama, Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o zaštiti potrošača iz 2006. godine propisano da grijanje spada u skupinu “ekonomskih usluga od općeg interesa”, te da su takve uslugc “u režimu ugovornog odnosa” (na što smo i mi ukazali u elaborate CPA). To dalje znači da se na ugovaranje takvih usluga primjenjuju relevantne odredbe ZOO, ali i drugih odgovarajućih propisa kojima se bliže uređuje određena oblast. Ustavni sud ovdje neće ulaziti u pitanje pravne prirode ugovora koji korisnici zaključuju s tuženim kao isporučiteljem toplinske energije, ali primjećuje da ZOO ne sadrži bilo kakvu odredbu koja bi isključila mogućnost da bilo koji ugovor može biti raskinut pod uslovima predviđenim tim ili odgovarajućim drugim zakonom. U konkretnom slučaju, relevantni Zakon o komunalnim djelatnostima je eksplicitno propisao mogućnost korisnika usluge da tu uslugu otkaže pod uslovima iz člana 17. stava 3. ovog zakona, i to: 1. da postoje tehničke mogućnosti i 2. da se ne ugrožava kvaliteta korištenja i standardi drugih korisnika ili da se time ne bi negativno utjecalo na okoliš. Također, ovaj zakon propisuje, u članu 4. stav 2. da će se podzakonskim aktima bliže regulisati obavljanje pojedinih komunalnih djelatnosti.U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala postojanje uslova iz člana 17. stava 3. Zakona o komunalnim djelatnostima. Međutim, Ustavni sud smatra da za takvo stajalište Vrhovni sud nije dao relevantno obrazloženje, zbog čega se ne može zaključiti da je on utemeljen na utvrđenim činjenicama u prvostepenom postupku. U tom postupku, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da postoje tehničke mogućnosti izdvajanja apelanticinog stana sa sistema grijanja tuženog. Međutim, s druge strane, Općinski sud je, kao i Vrhovni, prihvatio mišljenje vještaka po kojem bi došlo do pothlađivanja drugih stanova i smanjenja kvalitete grijanja u okolnim stanovima. Pri tome su ovi sudovi u obrazloženjima potpuno zanemarili svjedoćenja saslušanih svjedoka, od · kojih je jedna svjedokinja navela da je tuženi isključio sa svoje mreže jednog korisnika u istoj zgradi zbog toga što nije uredno plaćao naknadu za grijanje od 40% (koja se plaća u slučaju privremenog isključenja sa sistema grijanja, a stan se ne zagrijava). Sudovi su također zanemarili i to da je vještak ovakvo mišljenje iznio pod uslovom da apelantica ne nastavi grijati svoj stan, zanemarujući činjenicu da je apelantica tražila raskid ugovora zato što je smatrala da joj tuženi ne isporučuje dovoljno toplinske energije. Imajući ovo u vidu, ostaje nejasno na temelju čega je Općinski, a zatim i Vrhovni sud, prihvatio zaključak vještaka o mogućem pothlađivanju okolnih stanova u situaciji kada apelantica nije tražila isključenje s grijanja općenito, već raskid ugovora s tuženim s ciljem da uvede etažno grijanje putem plinskog sistema koji je instaliran u zgradi u kojoj se nalazi njezin stan, i to u situaciji kada tuženi, po vlastitom nahođenju i bez ispitivanja posljedica po ostale stanove, isključi nekog korisnika zbog neplaćanja. Mogućnost da tuženi tako postupa ukazuje na eventualnu nejednakopravnost ugovomih strana koja je zabranjena članom 10. ZOO, o čemu se sudovi nisu izjašnjavali iako je nesumnjivo da se na ove ugovorne odnose primjenjiva opća načela ZOO, na šta eksplicitno upućuje Zakon o potrošačima.
Ustavni sud, također, ukazuje da je Odluka o opštim uslovima donesena 1982. godine. U toj odluci ne postoji mogućnost trajnog isključenja korisnika sa sistema centralnog grijanja tuženog, već isključenje može biti samo privremeno dok traju “vanredne okolnosti” navedene u članu 34. Odluke, nakon čega je korisnik “obvezan nastaviti s preuzimanjem ugovorene količine toplinske energije”. Dakle, u konkretnom slučaju je na obligaciono-pravni odnos apelantice i tuženog primijenjen podzakonski akt koji je donesen u uslovima koji su politički, društveno i pravno bili potpuno drugačiji od današnjih i u kojima se prvenstveno štitila tadašnja društvena imovina, a primijenjen je bez vođenja računa o postojanju slobodnog tržišta i obaveznosti zaštite prava na imovinu u smislu Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Naime, član IV Ustava Bosne i Hercegovine propisuje “punu slobodu kretanja osoba, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine”, čime je uvedeno načelo slobodnog tržišta, karakteristično za države liberalne demokratije. Dalje, Europska konvencija je dio ustavno-pravnog sistema Bosne i Hercegovine i na temelju člana 11/2. Ustava Bosne i Hercegovine primjenjuje se direktno i nadređena je svim drugim zakonima. Ovo znači da je zaštita ljudskih prava, uključujući i pravo na imovinu, u njihovom punom opsegu i sadržaju, visoko na ljestvici ustavno-pravne zastite. Tu zaštitu moraju pružiti, na temelju člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, “svi sudovi, ustanove, organi vlasti (…)”, što praktično znači da se o zaštiti ljudskih prava, pa dakle i prava na imovinu, mora voditi računa uvijek kada javna vlast vrši svoje ovlasti bilo donošenjem propisa bilo njihovom primjenom. Ovo ne mijenja ni činjenica da je Zakonom o ministarstvima propisano da će se “do donošenja odgovarajućih zakona i propisa” primjenjivati važeći zakoni i propisi budući da se oni mogu primjenjivati samo u mjeri i na način na koji se ne krše obaveze iz Ustava Bosne i Hercegovine, što je zahtjev načela vladavine prava iz čl. I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, ni navodi Općinskog suda da propisi još nisu doneseni ili harmonizovani ne mogu biti na štetu prava pojedinaca na imovinu ili bilo kojeg drugog ustavnog odnosno ljudskog prava.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra proizvoljnim način na koji su primijenjeni relevantni propisi, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo “zakonito” na način na koji to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je prekršeno apelantičino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev za raskid ugovora o isporuci toplotne energije sa tuženim, primjenjujući proizvoljno relevantne propise, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Na kraju, još jednom skrećemo pažnju da smo u gore navedenoj studiji koju smo objavili početkom 2017. godine apostrofirali sve pravno-relevantne činjenice referirajući se na ustavne i zakonske odredbe na koje su se u konačnici pozvale pravosudne institucije. S tim u vezi, pozivamo organe vlasti da „izoštre sluh“ za građanske inicijative i naučno-relevantne i objektivne projekte/elaborate nevladinog sektora, kao što je u ovom slučaju to bio Centar za poslovnu afirmaciju, a sve u cilju izbjegavanja skupih upravnih, sudskih i drugih postupaka. Ovaj put smo imali više sreće pa predmet nije završio pred Europskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
AUTOR: Doc.dr. Huseinspahić Ajdin