Estonija je mala država na obali Baltičkog mora i predstavlja tačku na kojoj se spajaju Istok i Zapad, Sjever i Jug. To je država koja je 1918. godine proglasila svoju nezavisnost, a istu je izgubila 1940. godine okupacijom Sovjetskog Saveza. Ova okupacija, koja je trajala pedeset godina, potpuno je upropastila ekonomiju Estonije. U prilog ovome govori i činjenica da su 1939. godine Estonija i Finska imale isti životni standard, dok je 1987. godine finski GDP iznosio 14.370$, a estonski GDP oko 2.000$. Bilo je već tada jasno da je Estonija trebala sprovesti drastične ekonomske reforme kako bi se oslobodila okova sovjetske okupacije (komunizma) i ostvarila životni standard nalik onome u razvijenim zemljama Zapadne Evrope. No, niko nije bio svjestan stvarne težine situacije u kojoj se ova država nalazila, niti broja promjena i neophodnih reformi koje su bile jedini mogući izlaz iz takve situacije.
Vjetrovi promjene
Kraj komunizma, 1992. godine, je prouzrokovao opšti haos u Estoniji. Prazne prodavnice, redovi ljudi koji su satima čekali u redu za kupovinu hrane, te nestašica hljeba i mlijeka; bila je to slika svakodnevnice u Estoniji tih dana. Iste godine, industrijska proizvodnja je opala za 30%, a realne plate čak za 45%. Estonija je u potpunosti ovisila o Rusiji zbog činjenice da je 92% estonske međunarodne trgovine bilo u odnosu s Rusijom. Bila je to samo jedna od bivših Sovjetskih republika u čiju budućnost niko nije vjerovao.
U veoma kratkom vremenu, Estonija je morala da iz pepela izgradi stabilnu ekonomiju i povrati svoj stari sjaj. Upravo iz ovih razloga, koji su i sami Estonci prepoznali, na prvim slobodnim izborima nakon Drugog svjetskog rata (septembar, 1992. godina) pobjedu je odnijela politička opcija koja je nudila najradikalnije promjene i reforme neophodne za potpuno otcjepljenje od sovjetske prošlosti.
Novoizabrana vlada je postojeću krizu vidjela kao priliku. Bilo je jasno da se radikalne reforme moraju provesti veoma brzo, te da se povjerenje koje su im glasači dali mora što prije opravdati i iskoristiti. Formiranje legitimnog konsenzusa za promjene bio je jedini način da se iste i dese. On je bio jedino moguć posredstvom demokratije, te slobodnih i pravednih izbora. Kako bi se ostvarile željene promjene i postigla prespektivnija budućnost, bilo je neophodno raskrstiti sa totalitarnom prošlošću i ljudima koji su bili zastupnici tog sistema.
Prvi koraci: Monetarna reforma i makroekonomska stabilnost
Početak ekonomskih reformi u Estoniji je bio veoma sličan kao i kod drugih država Srednje i Istočne Evrope, koje su bile poznate kao zemlje u tranziciji. Države Srednje Evrope su započele sa reformama nekoliko godina ranije od Estonije, a ovaj gubitak vremena uzrokovao je dodatno pogoršanje njene ekonomije.
U ljeto 1992. godine dešava se prvi stvarni pomak u Estoniji; monetarna reforma. Uvođenje vlastite valute predstavljao je pravi izazov za ovu državu. Pristalice monetarne reforme predlagale su različite načine provođenja reformi, ali svi su zagovarali tri cilja: eliminisati inflacione uticaje sa Istoka, uravnotežiti kurs baziran na ponudi i potražnji, te prebroditi i kontrolisati novčanu krizu. Fiksirali su kurs sa tadašnjom Njemačkom markom što je, zaista, ulijevalo povjerenje u napredak ekonomije.Ostvarivanje koristi od uvođenja vlastite valute bilo je moguće jedino uravnoteženjem budžeta, što je ujedno bio zadatak novoizabrane vlade u septembru 1992. godine. Vlada na čelu sa Pro Patria Unijom je bila izgrađena od skupina i stranaka koje su bile dio pokreta otpora protiv Sovjetske okupacije, pa ih je karakterisala odlučnost za borbu protiv komunističke prošlosti. Članovi Vlade su bili izuzetno mladi, premijer Estonije imao je samo trideset i dvije godine. Osvojili su potrebnu većinu u Riigikogu (Parlamentu Estonije) sa samo jednim glasom prednosti, što im je omogućilo provođenje neophodnih radikalnih reformi. Svaki član koalicije je morao potpisati sporazum, koji je bio od ključnog značaja za provođenje ekonomskih reformi. Veliki doprinos u provođenju reformi imale su i neprofitne organizacije koje su organizovale diskusije na temu reformske agende i time upoznale široku masu ljudi s istima, a što je, zapravo, bio vjetar u leđa njihovom provođenju.
Uravnoteženje budžeta podrazumijevalo je radikalne rezove u svim vrstama subvencija i smanjenje veličine Vlade, a što nije baš bilo poželjno. Međutim, zahvaljujući koalicionom sporazumu promjene su sprovedene brzo i dinamično, bez gubljenja vremena na nepotrebne diskusije sa opozicijom. Sve ovo bilo je provedeno radi ostvarivanja osnovnog cilja koji su željeli postići, a to je makroekonomska stabilnost. Međunarodni Monetarni Fond (MMF) ponudio je kredit Estoniji kako bi uravnotežila budžet, ali on nije bio prihvaćen, jer se estonska politika zasnivala na provođenju radikalnih reformi.
Prve godine sprovođenja reformi su bile teške. Zabilježen je nezaobilazni pad životnog standarda, industrijske i poljoprivredne proizvodnje, te GDP-a u Estoniji. Međutim, svaki put ka boljoj budućnosti i prosperitetu mora biti popraćen zamjenom starih, neefikasnih ekonomskih aktivnosti, te uspostavljanjem “nevidljive ruke” tržišne ekonomije. Prvi rezultati ovih mjera primjećeni su 1993. godine i bili su sljedeći: makroekonomska situacija se stabilizovala, inflaciona stopa je značajno pala sa 1.000% iz 1992. godine na 89,9% u 1993. godini, te na 29% u 1995. godini. U konačnici, ekonomija se preorijentisala od istočnjačke ka zapadnjačkoj, a izvoz je rapidno porastao. Ove pozitivne promjene su bile preduslov za nastavak reformi i znak da se Estonija nalazi na putu dugoročnog rasta i razvoja.
Otvorenost
Prelazak iz prve u drugu fazu reformi predstavlja odlučujući momenat u cjelokupnom procesu reformi. Uspjeh druge faze ovisio je o uključenju šireg kruga ljudi u proces, osvajajući njihova srca i mijenjajući njihove stavove. Potrebno je bilo pružiti ljudima nove nade, perspektive i prilike. Bez neophodne promjene stavova ljudi postkomunizam bi predstavljao ogroman problem i dalji razvoj Estonije bio bi upitan. Neophodno je bilo podstaknuti ljude da donose odluke i preuzimaju odgovornost za svoje postupke. Vlada Estonije je proglasila da može pomoći samo onima koji žele da urade nešto za sebe. Ovo nije bio najpoželjniji način, ali je pomogao u promjeni stavova i mišljenja ljudi kako bi se izbjegla zamka postkomunizma.
Vlada Estonije je shvatila da jedini način kako bi ostvarila ove ciljeve jeste da pruži ljudima različite mogućnosti poslovanja. To su uradili putem otvorene ekonomije, što omogućava znatno brži i jednostavniji prelaz na tržišnu ekonomiju. U skladu s time, Estonija smanjuje trgovačke tarife i necarinske barijere, te ukida cjelokupna izvozna ograničenja, a što je istu učinilo zonom slobodne trgovine. Politika otvorene trgovine se pokazala jako uspješnom i dovela je do povećanja konkurencije, rekonstrukcije i rasta. Također, ovakva politika privukla je mnogo novih kompanija, koje su otvorile fabrike orijentisane ka izvozu. Ovakav način funkcionisanja je bio politički nepopularan i prouzrokovao je proteste, ali kada su viđeni prvi rezultati ovakve promjene niko nije želio promijeniti sistem koji dobro funkcioniše.
Za zemlje u tranziciji, kao što je bila Estonija, njena atraktivnost za strane investitore je bila prihvatljivija opcija nego posuđivanje novca od internacionalnih institucija kao što je MMF. Vlada je smatrala da pomoć u vidu novca, tehnologije i drugih stvari može samo zaslijepiti zemlje u tranziciji, kakva je tada bila Estoniji, i onemogućiti njihov dalji razvoj.
Kako bi ohrabrila i privukla stane investitore, Vlada Estonije donosi zakon o prodaji zemljišta i time obezbjeđuje da strani investitori osjećaju dodatnu sigurnost i stavlja akcenat na zaštitu njihovih vlasničkih prava. U isto vrijeme, sve posebne privilegije za nekoliko stranih investitora su ukinute, potičući sve vrste investicija. Ubrzo nakon provedbe ovih mjera, u toku 1993-1994. godine, Estonija od nepoznate tačke na karti svijeta postaje najatkraktivnije mjesto za strane investitore. Veliki priliv stranih investicija rezultirao je povećanjem radnih mjesta, rekonstrukcijom starih fabrika, i unapređenjem tehnologije zbog čega Estonija postaje znatno modernija i konkurentnija država.
Kako bi tranzicija u potpunosti uspjela, država mora da svoje tržište okrene ne samo prema svijetu, nego i prema njenim stanovnicima, tj. svom narodu. Važan korak u podržavanju demokratije i izgradnje civilnog društva bilo je uvođenje socijalnog dijaloga ili partnerstva. U praksi, to je značilo uvođenje trilateralnih pregovora između države, poslodavaca i radnika. Za vrijeme trilateralnih pregovora Vlada je objasnila u kakvoj situaciji se Estonija nalazi. Sindikati su shvatili da je jedini izlaz iz te situacije bila privatizacija, što za njih nije bila poželjna opcija. Kao kompromis, sindikati su iznijeli svoje zahtjeve Agenciji za privatizaciju. Uslov za potpisivanje sporazuma o privatizaciji bio je da tačno određeni broj radnih mjesta mora ostati u privatizovanim preduzećima. Sve ovo je urađeno kako bi sindikati zapravo uvidjeli koliko utjecaja imaju na Vladu.
Svi navedeni koraci bili su poduzeti u cilju razvoja civilnog društva Estonije i promjene u mentalitetu i stavovima. Ljudi su shvatili da njihova budućnost zavisi isključivo od njihovog rada. Također, važno je podržati i slobodu medija, jer je to bitan segment modernog društva. Ključ uspješne tranzicije je uspostavljanje demokratije na svim razinama društva što vidimo kroz primjer Estonije, ali oni se tu nisu zaustavili.
…
Pročitajte i: Ekonomsko čudo: Estonija (2.dio)
…
Tekst prevela i prilagodila: Alma Bašić (19.02.2017)
Izvorni tekst: Laar, Mart (2007), The Estonian Economic Miracle, The Heritage Foundation.