Budući da se svijet blogosfere u SAD-u za razliku od lijepe naše BiH shvata poprilično ozbiljno, te je s tim u vezi i vrlo kvalitetno sredstvo informisanja mnoštvo je kvalitetnih blogova za različite oblasti zanimanja. Među najzanimljivijim je definitivno SCOTUS-ov blog na kojem možete stalno pratiti različite pravne sporove koji dolaze pred Vrhovni sud SAD-a (SCOTUS). Početak nove godine je na SCOTUS-ovom blogu vrlo dinamičan s jednom poprilično intrigantnom i uzbudljivom raspravom. Naime, 10. januara, predstavljena je argumentacija dvaju suprostavljenih strana u sporu koji se tiče zakona o zabrani trgovačkim centrima da naplaćuju dodatnu naknadu za upotrebu kreditnih kartica pri kupovini. Zakon ukratko glasi da trgovac na već postavljenu cijenu u trgovačkom centru može platitelju u gotovini da diskontuje datu cijenu, tj. da je smanji. U isto vrijeme trgovac nema pravo da platitelju kreditnom karticom poveća cijenu, ili drugim jezikom da upotrijebi negativnu diskontnu cijenu. Opće je poznato da kartičarske kuće tipa VISA ili MasterCard i banke stvaraju prihod na ime naknade za korištenje kartica, pa shodno tome trgovački centri plaćaju tu transakciju a cijena se u konačnicni prebija na krajnjim potrošačima, korisnicima kreditnih ili debitnih kartica. U EU već postoje restrikcije u domenu određenja dozvoljene kvote provizije, a u SAD-u je trenutno posrijedi jedna sasvim drugačija rasprava o gore spomenutom zakonu.
Slikovito bi to izgledalo tako da ako je cijena određenog proizvoda 30$ trgovac ima pravo da kupcu gotovinom dati proizvod naplati 27$, ali nema pravo da kupcu s kreditnom karticom naplati recimo 33$, a očito je da u tom slučaju u strukturi cijene učestvuje trgovčevo prebijanje troška kojeg snosi prema banci za kreditne kartice. Zakon sam po sebi i nije toliko privlačan da se o njemu nešto posebno piše, ali način na koji je ovaj zakon stavljen pod znak upitnika je upravo to što privlači pažnju. Rasprava se odvija na nekoliko nivoa od kojih su svi vrlo bitni u vrijednosnom smislu, kao i moguće posljedice odluke SCOTUS-a. Slučaj br. 15-1391 Expressions Hair Design v. Eric T. Schneiderman izaziva posebnu pažnju jer strana koju zastupa Expressions Hair Design smatra da trenutno zakon države New York krši Prvi Amandman ustava SAD-a, a koji se tiče slobode govora. Državni tužilac države New York Eric. T. Schneiderman smatra da trenutni zakon vrši regulaciju ponašanja trgovaca a ne slobode govora, te s tim u vezi regulisanje cijena ne podrazumijeva atak na slobodu govora niti se problem regulisanja cijena na tržištu može podvesti pod Prvi Amandman. Ovdje počinje sva zanimljivost ovog slučaja, jer posrijedi nije pitanje o samom načinu modela funkcionisanja tržišta kreditnih kartica, već da li regulisanje cijena se može podvesti pod kršenje Prvog Amandmana, tj. da li cijene u konačnici predstavljaju govor, ili možda postoje specifični slučajevi u kojima regulacija cijene podrazumijeva i ograničavanje slobode govora. U slučaju Expressions Hair Design v. Eric T. Schneiderman strane su vrle eksplicitne:
Expressions Hair Design: Zakon države New York krši Prvi Amandman jer kriminalizira upotrebu valjanog govora posredstvom cijene. Javnost se pravilno informira samo u situaciji slobodnog protoka informacija, a to podrazumijeva i cjenovno informisanje u svrhu kvalitetnije alokacije resursa. Pod trenutnim zakonom mušterije nemaju jasnu predstavu zašto i pod kojim uslovima nastaje različita cijena upotrebom kreditne kartice u odnosu na gotovinu. Prodavcima takođe nije dozvoljeno da biraju kako će formirati cijenu, već su prisiljeni da mogu birati samo diskontne cijene kako bi napravili razliku između platitelja kreditnim karticima i gotovinom.
Eric T. Schneiderman: Regulisanje cijena ne potpada pod govor, te govor o diskontnim cijenama i pristojbama nije predmet govora već regulisanja trgovačkog ponašanja. Država može i ima pravo da reguliše ponašanje, i upravo zakon o regulisanju pristojbi u kontekstu kreditnih kartica to i čini. Trgovcima ostaje pravo da govorom izraze svoje stavove o datim troškovima koje imaju usljed datog zakona ili plačanja pristojbi, tako da se dotični zakon svodi na regulisanje ponašanja.
Detaljniji prikaz obje stranke u sporu je dostupan na SCOTUS-ovom blogu, ali mislim da je po navodima iznad poprilično jasno iz kojih pozicija se nastupa, te na koji način trgovci koje zastupa Expressions Hair Design vide problem regulacije cijene u ovom slučaju. Još jednu vrlo bitnu temu na sto je stavio sudac Stephen Breyer riječima da se boji da će ovaj slučaj vratiti u život duh zvani Lochner. Slučaj Lochner v. New York (1905) se ticao regulisanja radnih sati u pekari. Vrhovni sud je presudio u korist Lochnera, stavom da je država prekoračila svoje ovlasti time što je intervenirala tamo gdje joj nije mjesto, a to je sloboda ugovoranja. Vrhovni sud je time štitio ekonomske slobode. S tim u vezi spominjanje Lochner ere podrazumijeva i raspravu na temu opće pravo (common law) v. civilno pravo (civil law). Za Breyera je jasno zašto se ježi na samu postavku ovog slučaju jer ona otvara upravo nikada ižvakanu raspravu o Lochner eri, periodu kada su sudije se još uvijek vodile određenim općim univerzalnim načelima naspram kodifikovanih legislativnih normi. Slučaj br. 15-139 je bitan ne zbog samog regulisanja odnosa kartične kuće-banke-trgovci-potrošači već što na sto stavlja debatu o cijenama kao izvoru informacija što podrazumijeva da su cijene vid govora, a što nas vodi do Lochner ere i značaja općeg prava za samo funkcionisanje tržišta. Sudiju Breyera zabrinjava što pozicioniranje trgovaca u ovom slučaju baca sjenu i na mnoge druge slučajeve koji su nakon Lochner ere postali vrlo učestali, a to je da se državi dozvolilo prekoračenje njenih granica. Ono što je u Lochner eri ”podrazumijevano” nevalidnim jer je država kršila univerzalna načela poslije je postalo učestalo pravilo. Što bi Breyer rekao, dovode se pod znak pitanja raniji slučajevi okarakterisani kao validni. S ovim nastupom Expressions Hair Design otvara se niz vrlo bitnih pitanja, u ovom slučaju državi New York u kojoj mjeri je dozvoljeno da država intervenira u međuljudske trgovinske odnose.
Tu otprilike i počinju argumenti odbrane, pa ‘ajde ukratko da ih predstavim ovdje. Naime, ukoliko bi se išlo tim putem da regulacija cijena podrazumijeva i regulaciju govora u tom slučaju se proširuje sama definicija i razumijevanje govora, a to će za posljedicu imati utjecaj na druge zakone koji se tiču ugovora, antitrustovske politike, antidiskriminatornih zakona, regulacija u domenu sigurnosti, a sve to bi dovelo pod znak pitanja kvalitet operiranja demokratskih institucija. Zakon o regulisanju cijena prema korisnicima kreditnih kartica je neeskspresivnnog karaktera, i tiče se striktno ograničenja ponašanja, ne i govora. Trgovcima ostaje na pravo da slobodno izražavaju svoj stav ali su ograničeni u kontekstu izbora između diskontne cijene ili naplate naknade za korisnike kreditne kartice. Mogu se služiti diskontnim cijenama riječ je zakona. Regulisanje cijena potpada pod ekonomske aktivnosti te se time ne regulira govor već aktivnost sama po sebi. Tumačenje Prvog Amandmana u svjetlu zahtjeva da se regulisanje cijena prepozna kao regulacija govora učinilo bi gotovo pa nemogućim državne intervencije u domenu tržišnih transakcija. Koliko je ova parnica uspaničila mnoge na strani odbrane čini mi se da najbolje oslikava reakcija da prihvatanjem toga da regulisanjem cijena se regulira i govor to bi otvorilo vrata mnogim drugim parnicama, što bi u konačnici dovelo pod znak pitanja kompletnu jednu šemu ekonomskih regulacija koja se tiču zaštite potrošača, javnog zdravstva i javne sigurnosti. U tom kontekstu se piše da cijela teorija na kojoj počiva strana trgovaca je vuk odjeven u ovčiju kožu, koja ima za cilj realokaciju moći odlučivanja vračajući je od legislativne zakonodavne sudskoj. Da ne duljim, za više informacija pogledati (http://www.scotusblog.com/wp-content/uploads/2016/12/15-1391-amicus-respondents-Constitutional-Administrative-Contracts-and-Health-Law-Scholars.pdf).
No, ‘ajde da vidimo šta se još pisalo u kontekstu odbrane. Ukoliko se prihvati sud da je trenutni zakon koji je snazi u državi New York ujedno regulacija i govora u kontekstu trgovine te da se time krši Prvi Amandman to bi otvorilo vrata zaustavljanja regulacija koje se tiču zaštite potrošača. Takođe ovim činom bi se Prvi Amandman iskoristio u cilju suzbijanja državnih regulacija jer bi se ekonomske regulacije i državne intervencije smatrale regulacijom govora. Uz sve to ponovo se ponavlja strah od Lochner ere što podrazumijeva da se regulacija ekonomskih aktivnosti smatra ograničavanjem slobode govora. U kontekstu otvaranja vrata za povratak u Locnher eru otvorena je i tema da li Vrhovni sud treba da se bavi ekonomskim politikama. Preciznije, Lochner era je period kada su se mnoge regulacije stavile u stranu jer su po sudskim viđenjima bile atak na ekonomske slobode. PostLochner era i trenutna ustaljena praksa je da Vrhovni sud ne donosi odluke na temelju racionalizacije da li je određena odluka ekonomski efikasna i valjana. S tim u vezi Vrhovni sud ne bi smio da regulaciju ekonomske aktivnosti posmatra kao regulaciju govora. Povratak u Lochner eru bi imalo dugoročni destabilizirajući faktor na način kako moderne demokratske institucije funkcioniraju. Opet za više informacija i detaljnije koga zanima pogledati: http://www.scotusblog.com/wp-content/uploads/2016/12/15-1391-amicus-respondent-public-citizen.pdf
Najglasnija argumentacija odbrane je da ovaj zakon države New York ne krši Prvi Amandman. Jednostavno, Prvi Amandman eksplicitno onemogućava vladi da ograničava govor zbog same ideje, sadržaja ili tematike kojom se bavi, i da trgovački govor dakako nije izuzetak. Međutim, to podrazumijeva da potrošači imaju pravo na punu informaciju koje se tiču trgovčevih dobara ali Prvi Amandman ne podrazumijeva pravo vlade da ograničava i regulira uvjete pod kojima se vrše transakcije a u to spada i način određivanja cijena. U kratkim crtama zabrana ograničavanja govora nije isto što i ograničavanje neekspresivnih aktivnosti kakve su ekonomske. Zakonom se želi ograničiti mogućnost trgovaca da u sred transakcije povećavaju cijenu proizvoda. Trgovci stvaraju prednost nad potrošačima time što ih ne izvještavaju o kompletnoj transakciji te tek u toku same transakcije se dolazi do saznanja da plaćanje kreditnom karticom znači ujedno i veću cijenu. Kako se to ne bi dešavalo, i kako trgovci ne bi koristili te prilike na snazi je dati zakon, koji s tim u vezi kontrolira ponašanje, i regulira ga, a ne konkretno govor. Opet za više detalja o ovom dijelu pogledati: http://www.scotusblog.com/wp-content/uploads/2016/12/15-1391-respondent-amicus-first-amendment-scholars.pdf
Mislim da su argumenti odbrane poprilično jasni, te da nije potrebno se sada zamarati sa svim pojedinostima koje su svakako dostupne na datim linkovima. Dakle, osnovno polazište je da Prvi Amandman onemogućava ograničavanje govora, ali da regulisanje cijena ne potpada pod domen govora, već ekonomske aktivnosti koja se kao takve daju regulisati. E suprotno mišljenje ili strana koja propituje i dovodi pod znak pitanja ovaj zakon smatra da VISA i MasterCard ”tjeraju” biznise da se izražavaju o cijenama na tačno jedan preciziran način koji odgovara datim kartičnim kućama. Diskontne cijene ne govore mnogo o plaćanju putem kreditnih kartica što podrazumijeva korist za kreditne kuće kao što su VISA i MasterCard te je zakon s tim u vezi u korist njihovih ličnih interesa. Ustav je upravo tu da spriječi takve aktivnosti. Prvi Amandman je takođe u tom cilju čak i ako je riječ o stvarima ekonomske prirode. Trenutni zakon države New York sprječava trgovce kako i na koji način mogu da govore tj. kako da se izražavaju o svojim strukturama cijena. Time se takođe javnost sprječava u dolasku do konkretnih informacija o kreiranju datih cijena. Ovaj slučaj je prilika da se potvrdi kako Prvi Amandman jednako štiti i trgovački govor koji ako se dozvoli njegovo daljne ograničavanje će samo voditi ka još zakona u korist ličnih interesa a ne zajednice. Ustavno nije prepoznata razlika između trgovačkog govora i općeg govora, svejedno da li taj govor podrazumijevao izražavanje u dolarima, jer posmatranje trgovačkog govora kao nečega zasebnog dovelo je već do nestabilnosti i povećane državne aktivnosti i intervencija u domenu tržišta. Za detaljniji prikaz gore navedenih argumenata pogledati: http://www.scotusblog.com/wp-content/uploads/2016/11/15-1391-tsac-Cato-Institute.pdf
E ako ćemo sada sumirati obje strane suština je da zakon koji je trenutno na snazi ograničava trgovce da se izraze na način koji oni žele, tj. zakon im dozvoljava da cjenovno izraze svoj govor i prenesu informacije na način pozitivne diskontne cijene, ali im izražavanje u kontekstu negativne diskontne cijene ne dozvoljava. Strana odbrane vidi probleme u:
1. Povratak u Lochner eru,
- Ograničavanje državne intervencije u poljima u koja se već dobar period intervenira i regulira, kao što je domen reguliranja cijena i načina kako se one mogu i smiju izraziti,
- Prebacivanje moći u ruke sudske vlasti – što je opet dio govora o Lochner eri,
- Prvi Amandman ne štiti i ne sprječava ograničavanje načina izražavanja cijena jer cijene ne potpadaju pod domen govora.
Trgovci i njihov zastupnik Expressions Hair Design smatraju da trenutni zakon:
- Štiti lične interese kartičnih grupacija, te time direktno pomaže razvoju kronizma a što Prvi Amandman takođe regulira.
- Prvi Amandman štiti slobodu govora, i pod njega potpada i trgovački govor čiji je način izražavanja neeskpresivni posredstvom cijena.
- Trgovac ima pravo da izrazi cijene na način na koji smatra da je najbolje, te zakon nema pravo da mu ograničava taj izbor.
Slučaj br. 15-1391 Expressions Hair Design v. Eric T. Schneiderman je po mom skromnom sudu trenutno možda i najzanimljivi slučaj koji se može pratiti na SCOTUS-ovom blogu za one koji su toliko ludi da to čine. No, neovisno o ličnim preferencijama i ludostima, slučaj koji se direktno tiče načina na koji država može da intervenira u domen tržišta, kako da definiše regulisanje cijena, i načina na koji trgovci mogu da komuniciraju sa svojim mušterijama je više nego li zanimljiv. Sam momenat kada se priziva Locnher era, period kada se još mnogo davalo na značaju sudskoj vlasti i odlukama sudija koji su na temelju univerzalnih pravila donosili odluke koje su ujedno ticale i ekonomskog aspekta funkcionisanja društva je dovoljno da privuče pažnju. U konačnici, nije riječ samo o prizivanju Lochner ere već i izražavanju straha da se omogući davanje većih ekonomskih sloboda i oduzimanje državne moći da se regulira i intervenira u korist jednih na štetu drugih sprječavajući dinamično tržišno razrješavanje tržišta kreditnih kartica. Dakako da ne treba bježati od centralne teme, a to je: da li reguliranje cijena na tržištu podrazumijeva ograničavanje govora?
Budući da se kompletna ekonomska ideološka borba 20-tog vijeka svodila na domen kalkulacije i mogućnosti postojanja cijena kao vida informacije i osnovne polutke komunikacije među mnoštvom pojedinaca u kojoj je tržišnjačka priča pobijedila prostim praktičnim pokazateljima da bez dopusta slobodnog formiranja cijena na tržištu nema ni bazičnih sloboda govora jasno je koliko su cijene bitne u kontekstu same teme o govoru. Naravno, ta pobjeda nije bila apsolutna, ali dovoljno moćna da danas svodimo ”sukobe” na to koliko i kojoj mjeri se da intervenirati na tržište uz opće slaganje da je nužno dopuštanje slobodno formiranje cijena. Dakako da su godine poslije II. svj. rata donijele novu eru koja podrazumijeva opće prihvatanje da država ima potpuno pravo da odredi trgovcima kako i na koji način će izražavati svoje cijene. Naravno da u Lochner eri presuda bi vjerovatno bila jasna, i trenutni zakon u državi New York bi se okarakterizirao atakom na slobodu govora, time što se trgovcima onemogućava izbor na koji će cjenovno komunicirati s mušterijama. S obzirom da je već prikazan povelik strah od Lochner ere ne vjerujem da će Vrhovni sud SAD-a presuditi u korist trgovaca upravo iz razloga što bi se otvorilo niz mnogih pitanja te što bi takva presuda imala mnogo utjecaja na buduće presude te bi to otvorilo niz novih parnica na ovom tragu. Slučaj br. 15-1391 pred Vrhovnim sudom SAD-a otvara staru dobru temu o slobodi govora pod koju potpada i sloboda formiranja cijena, jer cijene su ključne u domenu komunikacije i govora koji nije uvijek ekspresivnog karaktera. No, ako nije takvog karaktera to ga nužno ne diskvalificira da se ne okarakterizira govorom. Cijene su ponajvažnije u kontekstu tržišta za samo funkcionisanje tržišta, te time i za opću komunikaciju među sudionicima tržišta. Kakva god presuda bila odlično je da veća pažnja u ovom slučaju će dakako uvesti u eter i mnogo više sem spomen cijena i načina na koji su cijene bitne u domenu slobode govora. Jasno je da kada se govori o slobodi govora da se uvijek na umu ima govor kao ekspresivno sredstvo komunikacije, ali se cijene nemaju na umu ni na margini što je otvorilo i stvorilo vrata za mnoštvo regulacija koje vrlo često se ne mogu opravdati niti okarakterizirati do kronističkim. Od tud i bojazan od Locnher ere jer ona predstavlja jednu simboličnu etapu dominacije ekonomskih sloboda i onemogućavanja državi da se miješa u domen ugovora dvaju strana koje su direktni učesnici transakcije.
Autor: Dženan Smajić