Sažetak
Analiza je utvrdila da imamo neefikasan sistem podrške predškolskom obrazovanju, koji je utemeljen na subvencioniranju rada javnih ustanova. Kako bi se eliminirao ovaj vid neadekvatne raspodjele budžetskih sredstava neophodno je implementirati određeni niz reformi u predškolskom obrazovanju, tačnije potrebno je uključiti i privatne vrtiće u sistem subvencija kako bi se ujedno pružila podrška razvoju privatnog sektora koji predstavlja osnovu današnjeg društveno-ekonomskog razvoja.
—————————————————————–
Sistem i struktura organizovanja cjelokupnog obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini vuče korijene iz SFRJ sistema u kojem je državni sektor bio primarni za podmirivanje svih društvenih potreba. Međutim, ulaskom u proces tranzicije ka slobodnijoj, liberalno-tržišno orijentiranoj, ekonomiji došlo je do pasivnog prihvatanja liberalnijeg sistema obrazovnog sektora na način da je i privatnim ustanovama omogućen ulazak na tržište.
Javne ustanove imaju različite uloge u društvu, s tim da su sve vezane za određeni proces unapređenja društvenih vrijednosti, proces koji nekada može da se vrši na samoodrživ, ali većinom se ipak realizuje na način koji zahtjeva određeni nivo finansijske podrške. Međutim, ostvarivanje viška prihoda uglavnom nije odlučujuća varijabla u procesu evaluacije uspješnosti rada javnih ustanova, ali je itekako poželjan.
Najlošija kombinacija je kada ustanova nema za cilj kreiranje određene društvene vrijednosti, odnosno nije u stanju da ih unaprijedi, a uz to ostvaruje gubitak u svome poslovanju. U takvim situacijama se vrši reevaluacija opravdanosti poslovanja ustanove, te se poduzima redefinirianje ili likvidiranje poslovne aktivnosti.
Najčešći razlog za državnu intervenciju u sistemu obrazovanja se odnosi na osiguranje jednakih mogućnosti. Bogatiji roditelji će vjerovatno potrošiti više od siromašnijih roditelja na obrazovanje svoje djece, kao što troše više na ostale stvari poput automobila, stanova, odjeće itd.Kada govorimo o državnom intervencionizmu u domenu obrazovanja smatra se da životne šanse djece ne bi trebale ovisiti o bogatstvu njihovih roditelja ili pak slučajnim okolnostima zajednice u kojoj žive (West, 1997). Drugim riječima, javni sistem često može suziti izbore za djecu, prisiljavajući ih da pohađaju inferiorniju ustanovu iako je i bolja u relativno neposrednoj blizini.
Stanje u FBiH
Javni vrtići nisu jednako zastupljeni širom Federacije Bosne i Hercegovine, te od 79 općina njih 24% uopće ne nudi javne usluge predškolskog odgoja i obrazovanja, što znači da ove usluge pruža privatni sektor. Za općine koje trenutno izdvajaju dio budžeta radi održavanja državnih vrtića ne postoje indikatori koji ukazuju da djeca imaju ikakvu dodatnu korist iznad one koju bi pružao i privatni sektor.
Analizirajući apsolutne iznose koje državni vrtići naplaćuju na ime djece koja su kod njih smještena (slika 1), Omerčević i Šuvalija (2016) su uočili veliku razliku između općina. Sudeći prema indikatorima, iznosi subvencija se kretao od zanemarljivih 3,47 KM koje dobija državni vrtić́ u općini Foča-Ustikolina, do 294,69 KM mjesečne subvencije koje plaća općina Prozor svaki mjesec po jednom djetetu koje ide u njihov državni vrtić́. Međutim, ovi podaci ne predstavljaju stvarnu cijenu, koju tek dobivamo kada dodamo cijenu koju roditelji plaćaju direktno za cjelodnevni boravak djeteta. Stoga, ako roditelj plaća boravak 150KM, a općina subvencionira 294,69 KM onda se stvarana cijene penje na visokih 444,69 KM. Od 60 općina za koje postoje podaci o postojanju državnih vrtića, njih 8,3% plaća manje od 50 KM mjesečne subvencije po djetetu dok čak 23,3% plaća preko 200 KM mjesečne subvencije po djetetu koje boravi u njihovim vrtićima. Iznos subvencioniranja ukazuje na masovnost tereta koji snosi poreski obveznik na osnovu državnih vrtića. Postavlja se pitanje dodatne vrijednosti koja opravdava ovako izdvajanje sredstava, pogotovo ako se ima na umu da je privatni sektor sposoban da ponudi konkurentnu uslugu bez sredstava ovih dimenzija.
S obzirom da sve općine imaju različite nivoe ekonomskog razvoja, i shodno tome različitu strukturu plata, interesantan je i poredak Omerčevića i Šuvalije (2016) glede nivoa subvencioniranja sa prosječnom neto platom zaposlenih osoba po općinama (slika 2). Razlog ovakvog poređenju je jednostavan jer 100 KM na području sa prosječnom neto platom u iznosu od 500 KM (što čini 20% primanja) nije isto kao na području gdje je prosječna neto plata 1.000 KM (što bi iznosilo 10% primanja).
Opravdanost vaučerizacije
Različite studije (Gallego, 2002; Auguste i Valenzuela, 2003; Sandström i Bergström, 2005; Chan, 2009; West i Woessmann, 2010; Figlio i Hart, 2014) nam ukazuju na to da postoje pozitivni rezultati koji ukazuju na to da konkurencija privatnog školstva promovira unapređenje u javnim školama na nacionalnom standardizovanom testu i višim prosječnim ocjenama, kao i da veći izbor škola ili veća konkurencija poboljšava obrazovne rezultate.
Cilj bilo kojeg oblika vaučerizacije u sistemu obrazovanja je da svima porodicama omogući maksimalnu mogućnost izbora u sklopu decentraliziranog konkurentnog sistema obrazovanja. Sistem vaučerizacije se temelji na četiri principa koji mu daju ključnu prednost prilikom njegovog implementiranja i fokus imaju na izbor korisnika, lični napredak, stimulaciju konkurencije i jednake mogućnosti.
Uvođenjem sistema vaučera djeca nisu dodijeljena ustanovama po zonama ili bilo kojim drugim kriterijima obrazovnog sistema, nego je roditeljima omogućen izbor ustanove za svoju djecu među svim ustanovama koje ispunjavaju uslove bez obzira da li su javne ili privatne. Stoga, principa vaučera omogućava da se postojeće vladino finansiranje usmjerava direktno u ustanovu koju je izabrao roditelj. Samim time stimulira se dobra konkurencija, jer kvalitetne ustanove postaju atraktivnije, dok slabije roditelji izbjegavaju i samim time ih stimuliraju da se poboljšaju ili se u protivnom moraju zatvoriti.
Vaučeri nisu ništa novo s obzirom da primjere dobrih praksi postoje diljem svijeta. Neke od zemalja koje su implementirale sisteme vaučera još devedesetih u svojim državama pripadaju kako razvijenim tako i zemljama u razvoju. Stoga vaučeri nisu samo alati naprednih zemalja nego i onih koji su u razvoju. Neke od zemalja koje su implementirali i unapređivali sisteme vaučera su Švedska, SAD, Velika Britanija, Japan, Čile, Kolumbija, Portoriko i mnoge druge. Također, u našem regionu, Srbija je kako bi svoj djeci koja nemaju mjesto u državnim vrtićima obezbijedila boravak u vrtićima dala subvencije roditeljima za boravak djece u privatnim vrtićima.Svi primjeri i prakse širom svijeta nam ukazuju na to da privatni sektor predstavlja ogroman potencijal za unapređivanje sistema obrazovanja u BiH koji je neophodan za podizanje kvaliteta života na našim prostorima. Uvođenjem konkurencije i slobodnog tržišta dolazi do poboljšavanja kako državnih, tako i otvaranja vrata privatnim obrazovnim ustanovama čime se vrši brža izgradnja obrazovanih kapaciteta smanjujući time pritisak na javne finansije i poreske obveznike.
AUTOR: Doc.dr. Dino Arnaut
Reference:
Auguste, S. i J. P. Valenzuela. 2003. Do students benefit from school competition? Evidence from Chile. Unpublished manuscript, University of Michigan.
Chan, P. C. W. 2009. School choice, competition, and public school performance. PhD diss., University of Toronto.
Figlio, D. i C. M. D. Hart. 2014. Competitive effects of means-tested school vouchers. American Economic Journal: Applied Economics 6, no. 1:133–56.
Gallego, F. A. 2002. Competencia y resultados educativos: Teoria y evidencia para Chile (Competition and educational results: Theory and evidence for Chile). Cuardenos de economia 39, no. 118:309–52.
Omerčević E. i M. Šuvalija, sa Bašić A. I Dž. Trako. 2016. Analiza opravdanosti subvencioniranja javnih predškolskih ustanova u FBiH: Preliminarni nalazi. Centar za poslovnu afirmaciju, Zenica.
Sandstrom, F. M. i F. Bergström. 2005. School vouchers in practice: Competition will not hurt you. Journal of Public Economics 89, nos. 2–3:351–80.
West, E. G. 1997. Education vouchers in principle and practice: a survey. The World Bank Research Observer. Volume 12, Issue 1, 83–103.West, M. i L. Woessman. 2010. Every Catholic child in a Catholic school? Historical resistance to state schooling, contemporary private competition and student achievement across countries. Economic Journal 12, no. 546:229–55.