Recimo da ste ekstremno optimistični po pitanju stabilnosti u državnom sektoru, tj. da ćete uživati narednih 30 godina, isplati vam se dati mito do nevjerovatnih 110.000 KM, a da vama ostane viška 220.000 KM.
Centri civilnih inicijativa (CCI) su 02.08.2016. godine u Sarajevu održali uličnu akciju „Sposobnim, a nepodobnim!“, organizovanu s ciljem depolitizacije i departizacije imenovanja i zapošljavanja u javnom sektoru u BiH. U sklopu akcije je pokrenuta i peticija kojom, kako se navodi na zvaničnoj webstranici centra, “…zahtjeva jasno odvajanje političkih funkcija od profesionalnih pozicija unutar javnog sektora, te pošteno zapošljavanje u državnoj službi, zdravstvu, prosvjeti, javnim preduzećima, itd. Lične sposobnosti, znanje, iskustvo i integritet kandidata moraju biti presudni faktor prilikom imenovanja i zapošljavanja u javnom sektoru. Ne stranačka ili porodična veza.”
Sama akcija i cilj iste su vrijedne pohvale. Generalno CCI imaju dobre inicijative i drago nam je što imamo organizacije koje se suprostavljaju državnom sektoru koji, nažalost, više liči na organizovan sistem otimačine nego na administraciju koja radi na poboljšavanju životnih uslova u BiH.
Mislim da se svi slažemo da imamo problem sa načinom zapošljavanja u javnom, tj. državnom sektoru (ne treba naravno optuživati cjelokupni sistem, tj. da samo i isključivo podobni dobijaju mjesta u državnoj administraciji). Međutim, postavlja se pitanje, da li se negativne pojave mogu riješiti isključivo građanskom aktivnošću (za koju se mora spomenuti da je ograničenog omjera), i da li su zahtjevi koji su postavljeni uopće realni? Da bi samostalno prepoznali problem na koji želim da ukažem, neka se čitalac upita: A zašto bi uopće neko koristio porodične veze, i zašto bi uopće nagrada za političku poslušnost bilo zapošljavanje u javnom sektoru? Mislim da nam je odgovor svima na jeziku: bolje plaće, manje posla, osigurano radno mjesto, lakši pristup kreditima, plaćeni odmori, regresi, i mnogobrojne druge privilegije koje često nisu pružene radnicima u privatnom sektoru, bez da ustvari imaju jasno definiran kriterij performansa koji trebaju da ispune kako bi uživali u spomenutim beneficijama.
U iznad navedenom odgovoru je ustvari, po mom mišljenju, i naveden ključni problem: prevelika razlika radnih uslova između javnog i privatnog sektora. S obzirom da za ostale spomenute faktore nemamo kvantitativne podatke, uzet ćemo u obzir samo razlike neto plaća koje se isplaćuju u javnom i u privatnom sektoru. Za početak ćemo pogledati samo odnos plaća između segmenta „Javna uprava i odbrana; obavezno socijalno osigur.“ I ostatka ekonomije. Kao što se vidi u prikazu 1 (za period od 2006. do 2014.), neto plaće u javnoj upravi su kontinuirano veće u odnosu na ostatak ekonomije. Međutim, što je više zabrinjavajuće je činjenica da se vremenom ta razlika povećava, tj. da plaće u javnoj upravi vremenom postaju sve bolje i bolje u odnosu na ostatak ekonomije. Tako, dok je 2006. razlika u plaćama iznosila 38% (tj. radnici u javnoj upravi su u prosjeku imali za trećinu veću plaću od prosječnih plaća u ostatku ekonomije), ta razlika je do 2014. narasla na čak 53%!
Prikaz 1: Prosječne neto plaće u javnoj upravi i ostalim sektorima.
Izvor: Statistički godišnjak/ljetopis Federacije Bosne i Hercegovine (2015)
Ako ipak malo proširimo pojam „javni sektor“, te da uključimo sve segmente ekonomije u kojoj državni faktor dominira, onda tu pored već uključene javne uprave spadaju i „Vađenje ruda i kamena“, Proizvodnja i snabdijevanje/opskrba električnom energijom, plinom, parom i klimatizacija“, „Snabdijevanje/opskrba vodom; uklanjanje otpadnih voda, upravljanje otpadom te djelatnosti sanacije okoliša“, „Obrazovanje“ i „Djelatnosti zdravstvene i socijalne zaštite“. Kombinovanjem ovih segmenata i kreiranjem prosječne plaće za javni sektor, dobijamo skoro iste rezultate kao i u prethodnom slučaju (vidi prikaz 2). Plaće u javnom sektoru su puno veće od onog u privatnom, s tim da je početna razlika u neto plaćama iznosila 28% u 2006. godini, da bi do 2014. narasla na 44%.
Prikaz 2: Prosječne neto plaće u javnom i privatnom sektoru.
Ako uzmemo u obzir ovaj drugi primjer, tj. prošireni pojam javnog sektora, i suprotstavimo ga privatnom, krajem 2014. godine mjesečna neto plaća u javnom sektoru je bila veća za 44%, ili 321 KM od plaća u privatnom sektoru. Uzimajući prosječnu stopu rasta razlike između plaća, dobijamo da na godišnjem nivou razlika raste za 8,51%. Razlog za ovakav trend je činjenica da su plaće u javnom sektoru rasle u prosjeku 4,51% dok su u privatnom 3,13%. Za one koji vole analize, ove informacije možemo i da iskoristimo da izračunamo, kolika je finansijska vrijednost ovih razlika (ne uzimajući u obzir ostale pozitivne faktore zapošljavanja u javnom sektoru), a ta vrijednost usput predstavlja i podsticaj za upošljavanje u javnom umjesto u privatnom sektoru, a time i potencijal za korupciju, mito, i dobrovoljan rad za stranke preko kojih se može doći do ovih radnih mjesta. Pod pretpostavkom da je početna razlika u mjesečnim neto plaćama 321 KM, a rezultirajući rast razlike 6,46% godišnje, i da će osoba raditi nekih 30 godina, ukupna razlika u neto plaćama potencijalno iznosi nevjerovatnih 330.000 KM (na osnovu bruto plata, iznos je čak 522.000 KM)! Imajte na umu da je to iznos koji se obračuna VIŠE u odnosu na radno mjesto u privatnom sektoru (tj. ne uzimamo u obzir dio plaće koji je jednak onom u privatnom sektoru).
Dakle, ako ste racionalni i želite sebi i svojoj porodici dobro, vi ćete se itekako potruditi i dati sve od sebe da dobijete posao u državnom sektoru. Naši sugrađani koji su se zaposlili u javnom sektoru mogu imati veće stanove, bolja auta, kvalitetnije odmore, jednostavno sve bolje (u prosjeku) nego osobe iz privatnog sektora. Malo čudi što se građani koji nisu dio državnog sektora ne odupiru ovom trendu, jer se ipak njihovim porezima, uz podršku kreditnih aranžmana MMF-a, finansiraju ovakvi standardi. Također bi i poduzetnici trebali podignuti glas s obzirom da ovakvo stanje definitivno utiče demotivirajuće na radnu snagu u privatnom sektoru, smanjujući zadovoljstvo radnim uslovima a vjerovatno i produktivnost radnika.Što se tiče korupcije i mita, te podsticaja za plaćanje kako bi se došlo do radnog mjesta u državnom sektoru, spomenuti brojevi mogu služiti i formiranju ‘cijena’ na ‘tržištu’.
Dakle, ako imate dovoljno vlastitog kapitala za kupovinu radnog mjesta, onda samo uzmite u obzir koliko smatrate da je državni sektor stabilan, tj. koliko godina mislite da će država redovno povećavati i isplaćivati plaće i onda odlučite koliko ste voljni da platite za taj iznos. Recimo da ste ekstremno optimistični po pitanju stabilnosti u državnom sektoru, tj. da ćete uživati narednih 30 godina, i da se dogovorite sa osobom koja vas može uposliti da mu platite unaprijed 1/3 ukupne koristi od radnog mjesta, isplati vam se dati mito do nevjerovatnih 110.000 KM, a da vama ostane viška 220.000 KM u periodu od 30 godina! (Ako uzmete u obzir gotovinske tokove, profitna stopa za ovu transakciju je primamljivih 7% na godišnjem nivou, što je puno bolje nego kamatne stope na oročene depozite).
Međutim, evo vam i formula kako da ne potrošite ništa od svog novca a da dobijete lukrativno radno mjesto u državnom sektoru. Prvo morate uzeti kredit u iznosu od 43.000 KM (ako možete proći sa manjim iznosom, to vam naravno povećava profitabilnost transakcije) da bi platili za radno mjesto uz 8% kamate na godišnjem nivou, a koji trebate otplatiti u narednih 30 godina. Povećanje plaće će biti u potpunosti dovoljno da vam pokrije ratu kredita, tako da vi ustvari dobijate poželjno radno mjesto, a niste uložili svoj novac. Pošto se razlike u plaćama između privatnog i državnog sektora svake godine povećavaju, vama će ustvari već u drugoj godini ostati ‘višak’ novca. Sa iznad definiranim pretpostavkama, za period od 30 godina, vi ćete ukupno dobiti na osnovu ove transakcije dodatnih 215.000 KM.
Iznad predstavljeni primjeri ukazuju da postoji ogroman podsticaj za borbu za radna mjesta u državnom sektoru. Naravno da će osobe koje se možda ne mogu pohvaliti kvalifikacijama boriti na drugačije načine. To može biti u obliku mita i korupcije, ali je vjerovatno češće u obliku javne podrške političkoj stranci od koje ovisi radno mjesto koje je predmet dodjele. To ujedno i objašnjava važnost političkog procesa u našem društvu. Jednostavno je previše vrijednosti u igri za koju se mnogi takmiče. Teško će demonstracije i ulične akcije spriječiti ovu pojavu. Uvođenje rigoroznijih pravila raspisivanja konkursa na osnovu objektivnih indikatora samo mogu još više pospješiti industriju proizvodnje certifikata i diploma (koja je već sada poprilično razvijena), a o nekim drugim negativnim posljedicama da i ne pričamo.
Umjesto toga, treba se boriti za dvije stvari:
- Isključivanje državnog sektora iz oblasti u kojim je to moguće (pa trenutno i nemoguće); i
- boriti se za uspostavljanje strukture plaća koja će biti odraz i reflekcija razvoja realnog sektora
Navest ću samo jedan primjer kako bi iznad predloženo razumili: Npr., država da bi isplatila podsticaje za zapošljavanje prvo oporezuje ekonomiju. Međutim, prije nego li isplati ekonomiji nazad novac koji je uzela, prvo isplati svom kadru natprosječne plaće. Dakle, društvo uvijek trpi trošak intervencije od strane države. Umjesto podsticaja u obliku preraspodjele sredstava, treba tražiti, npr., porezne olakšice za ugrožene društvene kategorije, proces u kojem država nema mogućnosti da preusmjeri sredstva za plaćanje plaća službenika.
Da bi se spomenute dvije tačke mogle realizirati, potrebno je da se privatni sektor udruži i da se zajednički bori za izmjene u javnom sektoru. Alternativa privatnoj inicijativi je samo direktiva od inostranih institucija poput MMF-a, ali njihovi reformski planovi također puno koštaju s obzirom da svaku reformu prate kreditnim aranžmanima čiji je rezultat da se novac bh poreznika dodatno preusmjerava i na njihov račun.
Za kraj citiram autore knjige Superfreakonomics, Levitt-a i Dubner-a:
„Ljudi se ne dijele na „dobre“ ili „loše.“ Ljudi su ljudi, i samo reaguju na podsticaje (Superfreakonomics, 2009, str. 125).“
Autor: Edo Omerčević
Reference:
Statistički godišnjak/ljetopis Federacije Bosne i Hercegovine (2015). Federalni zavod za statistiku. Dostupno na: http://fzs.ba/
Dubner, Stephen J. & Levitt, Steven (2009). SuperFreakonomics: Global Cooling, Patriotic Prostitutes, and Why Suicide Bombers Should Buy Life Insurance. London, UK: HarperCollins Publishers Ltd.